Tag: vrlo kratka priča
FRIK IZ KVARTA – Moralne dileme jednog pokeraša
"Al' što ako sam mu uzeo lovu za marelice?"
E to njegovo pitanje me zbilja ubilo...
Radilo se o mom prijatelju R. koji je skupa sa...
FRIK IZ KVARTA – Velebit il’ ne bit
Došavši na dogovorenu pivu kod prijatelja na njegovoj terasi imao sam nesvakidašnji užitak poslušati fragmente ratnih priča s Velebitskih položaja tijekom domovinskog rata. Kako...
FRIK IZ KVARTA – Let za Kubu (nastavak)
...Iskrcaj iz aviona bio je vruć. Jako vruć. Lidiji i Tini kao da su se džonovi sandala topili na užarenom betonu Havana aerodroma -...
FRIK IZ KVARTA – Pudlica zvana Ares
(Tko se boji pudlice još)
Sjeo sam u neku kafanu pokraj malog gradskog jezerca s velikim crvenim ribama i naručio kavu i pivu - moju...
FRIK IZ KVARTA – Dok svira jedna stara stvar
Moj bivši dobri stari sudrug iz benda - Ze, sjedio je na zelenom kauču u majušnom stanu Dine kod kojeg smo se našli dogovoriti...
FRIK IZ KVARTA – Vanbračna idila
Plastičnom strugalicom Nikola je uklanjao debeli sloj mraza što se preko noći ulovio za šofer šajbu. Put do Ive bio je prožet jutarnjom maglom...
FRIK IZ KVARTA – Živahni mrtvac
(Zašto si otišao)
Dugo mu se već činilo da je njegova veza s Ivom izgubila onaj stari čar i intenzitet. Nikola se sve češće osjećao...
FRIK IZ KVARTA – Bolje vučna služba nego vučja družba
Sva trojica smo izašli iz auta nakon što je motor zatajio pred skretanjem za neke zabačene naplatne kućice u podnožju Velebita, taman negdje na pola puta za Donja Kaštela gdje smo se uputili u berbu maslina. Naš tročlani nestručni berački konzorcij okrstio je misiju imenom: "Maslina je neobrana, hajde da to promijenimo". Matkova djevojka Nina tamo nas, u kući svojih roditelja, čeka sa svojih par prijateljica. Odgurali smo auto sa zaustavnog traka autoputa do obližnjeg odvojka što nam se činio kao idealno mjesto gdje ne smetamo nikome, a imamo sve na vidiku. Do časa prekida programa u motoru nije bilo baš nikakvih simptoma njegove slabosti pa smo ostali prilično zatečeni i u nevjerici. Nenad je dugo držao okrenut ključ u bravi ispod volana, dajući gas do daske, ali bez željenog rezultata. Probali smo i na guranje, ali ni to nije urodilo plodom. "Jesi ga metnuo u drugu!?", vikao je Matko. "Naravno, pa nisam idiot!", vikao je Nenad. Meni nije bilo jasno kakve veze znanje o prikladnoj brzini za paljenje ugaslog motora ima s inteligencijom, ali nisam se htio miješati u stvari u koje se slabo razumijem. "A jesi ga ti metnuo u drugu!?", pitao sam Matka. "Nisam, otkad sam oženjen, majke mi!"
Još smo uvijek u sebi nosili priličnu količinu maloprijašnje opuštenosti, ali tom su vedrom nebu već prijetili crni oblaci što su brzo nadirali. Ta zar je moguće da je crko baš ovdje - usred ničeg? Gledali smo se bez riječi, ustručavajući se izgovoriti ono što je bila naša najveća bojazan - što ako je auto naprosto odapeo i ne može ga se više oživjeti? Bližila se večer, a ledeni je vjetar štipao za obraze. Mateo je psovao sudbinu jer je ženi bio obećao stići na večeru. "Pripremila nam je ribu danas. Škarpinu. Zna da to najviše volim. Bit će jako nesretna ako ne stignem na vrijeme.", rekao je tužnim tonom - tupo buljeći u motor koji se rastvorio pred njim nakon što je Nenad podigao haubu.
"Bolje vučna služba nego vučja družba", rekoh pogledavajući zabijeljene Velebitske vrhove kojima smo bili opkoljeni. Dugački ćilim od guste magle izgledao je kao da ga je iz svog jointa ispuhao planinski div hašomanske provenijencije.
FRIK IZ KVARTA – Zov daljine
Otišli smo ponovno na put. Sara i ja. Stalno negdje idemo i to mi se sviđa. Možda sva ta putovanja priziva i moj prvi...
FRIK IZ KVARTA – Boksački meč dvaju pjesnika
atko i Miroslav (u daljnjem tekstu Miro) - dva pjesnika, nestašna djeca onostranog i ovostranog, da skratimo - obostranog, žedni pilci s Orfejeva izvora, u kontekstu svake zamislive suštine - gađatelji u sridu, krhki, hiper osjetljivi egomanijaci koji drže da su oni ti - bogomdani stihoklepci sa svetim poslanjem, pače misijom da smjerno i neustrašivo opisuju sva vanjska i unutarnja zbivanja svojstvena čovjeku. Istovremeno i životinjski snažno uvjereni i sumnjičavi u vlastiti talent, izraženih (nad)osjetila i instikata. Ratko visok, proćelav, na rubu pretilosti, širokih ramena kao u ragbijaša, očiju crnih kao ugljenj, Miro nešto sitnije, ali sportskije građe, duge masne kose, velikih i živih smeđih očiju te neobično kuštravih leđa i ramena. Nisu mogli, a da ne uoče nadprosječne pjesničke vještine u ovog drugog. Sasvim glupo, mislili su na samom početku njihovog poznanstva. Ta nije pjesništvo natjecanje. Nema razloga da me tuđi talent smeta i bode, da se zbog njeg osjećam manji. To što je netko drugi dobar pjesnik kojeg uvažavaju, rado čitaju i zbog njega pohode pjesničke večeri - to je dobro i za mene jer i meni daje bolju šansu za predstavljanje publici. No ipak, nije prošlo dugo, a jedan je u drugom vidio samo i isključivo smetnju vlastitoj afirmaciji na pjesničkoj sceni. Po principu "dok jednom ne smrkne - drugom ne svane" uspjeh jednog umanjivao je mogućnost uspjeha drugog. Što je jedan bivao važniji drugi je (u svojim očima - važna napomena) bivao nevažniji i obratno. Kad se Miru slavilo, Ratko je umirao sve dok ga u život ne bi vratio trenutak kad bi opet njega slavili. Ako bi Ratko u nekom gradu gdje su skupa nastupali imao publiku na dlanu Miro bi krišom proplakao na wc-u misleći da je on taj čiji stihovi zaslužuju da ga se voli, slavi i cijeni više od Ratka. Premda su se izvana jedan prema drugom još koliko toliko civilizirano ophodili, iznutra je bjesnila oluja zle krvi. Štogod da ovaj uzima i sebi prisvaja, to zapravo pripada meni, bio je zaključak na koji bi se, suštinski, čitava njihova situacija mogla svesti. Sve su se manje družili, sve više trpjeli.