“Al’ što ako sam mu uzeo lovu za marelice?”
E to njegovo pitanje me zbilja ubilo…
Radilo se o mom prijatelju R. koji je skupa sa mnom otišao na jedan službeno organizirani No limit Texas Hold’em poker turnir u prekrasnom povećem Casinu. Velika me nervoza uhvatila dok sam autom prilazio tom velebnom zdanju jer sam u sebi predosjećao da nemam neke prevelike šanse ostvariti značajniji rezultat. Ipak, žeđ, pače žuđ za igrom je prevagnula. Za razliku od mene koji je za 4 sata adrenalinske igre izdvojio relativno pozamašnu svoticu i otišao kući još u pristojno doba noći R. je rasturio i više no uspješno završio tu priču. Čitaj, ostao je tamo do 5 ujutro i osvojio drugo mjesto. Ušao je time dakako u isplatu. 7 od prijavljenih 60-ak igrača dobilo je svoj dio ukupnog nagradnog fonda. Pritom je broj osvojenih eura dakako ovisio o visini njihova završnog plasmana. Pobjednik je, primjerice, osvojio 10 puta love više od sedmoplasiranog.
Svaki je igrač koji je započeo turnir platio svoje sudjelovanje s par desetaka eura. Dobro, malo više od par…
…Na finalnom stolu našlo se 9 igrača. Među njima i jedan momak prilično zapuštene vanjštine i gotovo odrpane odjeće. Izgledom je svakako odudarao od većine standardnih igrača. Stilom igre bio je znatno sličniji ostatku ekipe. Barem ove koja se većinski kvalitetom i ponešto srećom izdvojila od ostalih koji se nisu domogli finalnog stola. (Na početku turnira bilo je 6 punih stolova)
Taj podosta neugledni lik masnih dredloksa i u prastaroj, vrećasto haljastoj odjeći u kojoj je podsjećao na kakvog kartaškog druida, svaki bi put kad bi izgubio hand (partiju) promrmljao nešto o tome kako ga to sad udaljava od njegovih marelica. Svima prisutnima je to bilo čudno, ali se nisu previše na to obazirali jer su bili, kako to dobrim igračima i priliči, odveć zaokupljeni igrom. 7 je igrača, kako smo već rekli, ulazilo u isplatu, a 9 ih je bilo za stolom. Bila je to prava prilika za ove iskusnije da se razbahate i odigraju još agresivnije no inače, imajući na umu da je ovo faza igre u kojoj će nezanemariv postotak prisutnih oklijevati ulaziti u veće sukobe. Iz straha od neulaska u zonu zarade biti će stisnutiji, oprezniji i nevoljko ulaziti u okršaje s puno čipova na stolu.
Većini se igrača u tim situacijama tresu gaće od straha da će baš oni izvisiti i biti jedan od te “žrtvene” dvojice koji neće strpati pare u džep. Koji neće omirisati naplatu svih tih sati žuljanja gluteus maximusa i skoncentriranog i odmjerenog igranja koje im je u konačnici donijelo šansu da za razliku od velike većine pridošlih “luzera” nešto i zarade. Namjerno sam ovo “luzera” stavio pod navodne znakove jer ima među rekreativnim pokerašima i budalica poput mene kojima je dovoljna činjenica da su se nauživali igre i svih tih pustolovnih uspona i padova i da su, u krajnjoj liniji, za to uzbudljivo iskustvo spremni iskrcati traženu svoticu. Namjerno sam iskoristio deminutiv (ili ti umanjenicu) riječi svota jer doista se ne radi o iznosu koji bi nekog bacio u egzistencijalne probleme. Nikad ne igram s onim parama za kojima bih plakao – moto je kojeg se strogo i uspješno držim. “Ajde bar si u nečem uspješan” – primijetio bi neki trol, a ja mu na to ne bih mogao ponuditi neki iole efikasniji protuargument. No nije ni to nešto zbog čega bih zaplakao. Jednostavno, rekreativac sam koji obožava tu igru. To što “najam dvorane” košta nešto više u odnosu na nedjeljni košarkaški hakl u jednoj osnovnoj školi za to ću samo reći – nije beg cicija – štono bi se kolokvijalno reklo.
Odlutali smo možda malo od glave teme, ali mene ionako nikad nije zanimalo ono kolumnističko pisanje u kojem se ko pijan plota spisatelj mora držati označene staze. Obožavam malčice skrenuti prema skrivenim šumarcima – tko zna kakvi tamo čudesni prizori čekaju biti otkriveni. Sve dok nema table s natpisom – minsko polje, legitimno je i relativno sigurno. Ha mislim, čak i da ima te table može se pokušati u stilu strip junaka Zagora izbjeći mine skakući s lijane na lijanu. Ko Majsmun.
Vratimo se glavnoj temi. Neki pronicljiviji među vama možda već točno nagađaju, naš je spomenuti “odrpanko šamanko” završio svoju poker epopeju kao najnesretniji osmi (podsjećam, samo su sedmorica ušla u isplatu – govorim u muškom rodu jer, eto, ljepšeg spola nije bilo za stolom – ako ne računamo djeljiteljke karata). Njegov je “krvnik”, pronicljiviji opet gađaju u sridu, bio moj prijatelj R. Zamislite samo scenu. Kao iskusan i prepreden igrač R. je s pokeraški odlične zadnje pozicije opalio oštar raise (peterostruko uvećan početni ulog), izazvao šamanov All in (sve preostale svoje čipove ubacio u igru) i rekao call (pristajem). Premda nije imao bog zna kakve karte (par trojki) R. je to učinio iz razloga što je, matematički gledano, to imalo smisla jer je imao pet puta više čipova od svog protivnika. Dakle trebalo mu je, da statistički opravda svoj potez, samo 20% šanse da pobijedi u tom ogledu, a postojale su brojne mogućnosti protivnikovih karata u kojima bi imao i znatno viši postotak šanse za pobjedu. Na showdown-u (nakon obostranog all in-a igrači moraju pokazati karte) pokazalo se da razbarušeni momak ima dva kralja – dakle veliki je favorit.
“Daj mu još jednog i imamo pravi biblijski trenutak”, izvali jedan od igrača za stolom.
“Ahahaha sveta tri kralja”, izvali neki omanji lik s količinom preostalih čipova recipročnoj njegovoj tjelesnoj veličini, valjda presretan što je skužio foru. A možda ga je samo bila zanijela činjenica da nitko nije očekivao nečiji izboj humora u tako napetom trenutku.
Na stolu su se pojavile prve tri karte. 6, As, dva. Kreće turn – četvrta karta je 8. Šaman je dakle u neprikosnovenom vodstvu. R. igraju samo dvije karte iz špila, a to su preostale dvije trojke i to pod pretpostavkom da netko od ostalih igrača koji su prethodno odbacili svoje karte nije s njima odbacio i poneku spomenutog kalibra (ako netko ne zna – četiri su trojke moguće u čitavom špilu). R. iz šale upita jel imao tko trojku i ovaj omanji lik s prizna da je odbacio jednu.
Pronicljiviji među vama opet nagađaju da je posljednja, peta karta koju je djeljitelj izvukao i postavio na stol bila trojka. Ha što reći. Jest, bila je i donijela R. pobjedu! Pokazat će se, najgorču u njegovom pokeraškom životu.
Odrpani momak što je izgledom podsjećao na kakvog izgladnjelog starovjekovnog čuvara alkemijskih znanja – neke drevne tajne koja krije čudesne nadnaravne moći, šutke je ustao od stola, pogleda tužnijeg od Balaševićevih pjesama. Ovaj put nije ništa rekao o zagonetnim marelicama. Samo se tiho udaljio iz Casina na zapadnom dijelu grada.
“Nije ni morao ništa reći o marelicama! Kao da mi je telepatski poslao poruku da sam trebao bolje razmisliti o njegovim marelicama prije no što se upuštam s njim u taj, po njega, posljednji kartaški sraz.
“Daj pa ti si skroz puko čovječe. Kakve jeb… marelice? Uostalom, mogao je bolje razmisliti prije no što ih je stavio na kocku. Ja na primjer nikad ne idem u boj s onom količinom marelica zbog koje bi plakao da ju izgubim.”, pokušao sam biti metaforički duhovit.
“Ja, ja, ja – uvijek taj tvoj ja, ja, ja. Nisu svi uvijek tako pametni ko ti!” Ovo pametni izgovorio je podrugljivo tj. kao da to izgovara pod navodnicima.
“Osjetio sam da se radi o izgubljenoj, ali dobroj duši. Puno boljoj nego što je nosimo ti i ja”, patetizirao je.
“Znaš, znam jednog tipa koji je matematički došao do zaključka da duša ne postoji.”, provokatorski ubacujem tvrdnju u koju ni sam ne vjerujem niti mogu objasniti sebi zašto sam to u tom času blebnuo. Valjda je neki đavo htio s još razdora zasladiti raspravu i u meni našao podobnu marionetu.
“Joj daj, to je ko da pajserom dokazuješ nježnost, ko daaa (malko zastade u promišljanju) glupošću dokazuješ genijalnost, mislim ma shvatio si kaj hoću reć?”
“Nda.”
“Stari, hoću ti reć da je moje srce bilo slomljeno zbog marelica tog čudnog stranca.”
“A joooj a slatki si znaš?”
“Ajde ne pederiši sad, jel shvaćaš ti o čemu ti ja pričam? Kako da nastavim s ovom igrom? Odjednom mi je došlo u glavu da u toj igri ne možeš zaraditi dok nekom drugom ne preotmeš njegove pare.”
“Ako to ne smeta našim državnim službenicima, ne znam zašto bi to smetalo tebe. Ti si bar svoje pare pošteno oteo.”, isprduckam rečenicu na koju sam maltene istog časa bio ponosan.
“Ma joj, pošteno oteo. Nema poštenog otimanja”, suznih će očiju R.
“O ima, ima!” Ne pokušavam ga utješiti već iskreno saopćavam svoju filozofiju na tu temu.
“Uostalom, uopće ne znamo što je iza te priče o marelicama. Možda je lik mutav. Možda je lud i mutav i te marelice su neka njegova luđačka mantra koja nema nikakve veze s realnošću.”
“Ima, ima, osjetio sam dubinski da itekako ima.”
“Dobro uzmimo da ima. Lik je panglu – ako razmišlja o OPG-u deset puta je pametnije i uputnije uzet poticaje nego se vucarat po poker turnirima. Mislim sigurnija opcija, kaj ne?
Drugo – pazi, kad dođeš na poker turnir svi s kojima ćeš igrati i ajmo to tako reći – doći u sukob, pristali su na ista pravila igre baš kao i ti. To je gotovo pa sportski. Zapravo, ne gotovo, to je skroz sportski. Otimanje bi bilo da je netko tamo došao protiv svoje volje. Čisto sumnjam da za poker stolovima ima prisiljenih.”
“Hah nikad ne znaš.”
“Ma joj daj R. ajde šta ti je čovječe.”
“Kažem ti, ne mogu više igrati poker – to je prljava, prokleta oteta lova.”
“Stari ti si stvoren za tu igru za razliku od mene koji sam preneoprezan, prelud i prelijen da napredujem u toj igri. Ti imaš sve, pamet, muda, disciplinu, znanje, pa ako hoćeš i sreće kad je treba. Kaj ti je – pa od tog maltene živiš već par godina.”
“Ne mogu stari, ubile su me marelice.”
“Ma joj daj, to si sad trenutno malo u bed pao, pustit će te.”
” Ne, ne kažem ti. Osjećam da je gotovo.”
“Ma joj daj, sutra ćeš već gledat nove poker strategije na jutjubu, ko da te ne znam.”
“Ne, ne, idem si nać’ pošten posao.”
“Ma joj daj!”
“Kad ti kažem.”
“Ne vjerujem ti.”
“Vidjet ćeš. Kunem ti se.”
“Dobro al’ ne želim da to napraviš samo zato jer si se meni zakunuo nego zato jer tako stvarno budeš i dalje osjećao. Ovo je neka privremena emotivna metamorfoza. Mislim da će te već sutra pustiti.”
“Neće, neće, nema šanse.”
“Ma joj daj, znam ja tebe.”
“Vidjet ćeš.”
“Aha.”
“Kad ti kažem.”
“Hijoooj…”
