Još dok sam bio dječak, neiskvaren i mlad
Žudio sam posjetiti ovaj lijepi, slavni grad
Sve uličice, otoke i bajkovite lagune
Potrošio bih na njih rado svoje kune
Pronašao sam ponudu preko Crnog jaja
Šezdeset % sniženu, sreći nije bilo kraja
Uz maleni ruksak i pregršt zanimljivog štiva
U Čazmin autobus unio sam i par litara piva
Moj prijatelj je ponio taman toliko isto
Već na početku puta obraz mu je blisto
U busu sami parovi što se non stop ljube
Dok nas dvojica pjevamo i sviramo trube
Cijelom autobusu već dobrano idemo na živce
Jer urlamo sve glasnije sa svakim novim pivcem
Kad zapjevali smo: “Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom“
Simpatični vozač-bivši branitelj, pridružio se veselju tom
U ritmu pjesme lijevo – desno okretao je volan
Lik ispred nas se usro: „Ajme šta to radiš bolan?“
Nasred autoputa vozač je radio osmice
Curka pored nas povratila je pola pizze
Turistički vodiči na živčanog su sloma rubu
Dok prijatelj u usta bezbrižno stavlja trubu
Deru se na nas, al ništa ih ne čujemo
I nama je slabo, pa u trube bljujemo
U Veneciju smo došli, već umorni od žurke
Baš svi su od nas pobjegli, osim dvije curke
„Dečki, ovdje je poplava“, jedna ozbiljno reče
Htio sam joj zviznut šamar, nek’ ju dugo peče
Svi turisti iz naše grupe po gradu već žure
I troše fotoaparate na spomenike kulture
Duždeva palača, muzej Correr, crkva Sv. Marka
Bilježi se svaki korak što prelazi ga bijela starka
Nas četiri smo opušteno klizili niz ulice
Srčući gusti dim iz jedne šašave frulice
Procvjetali suton kao da mi je pisao uputnicu
Da bez ijedne riječi poljubim lijepu suputnicu
Poljubili smo se strastveno i beskrajno sočno
Malo nas zanijelo, pa smo pali s mosta bočno
U zraku napravili salto, baš poput kaskadera
I sletjeli na zatiljak iznenađenog gondolijera
S njim su u gondoli bila dva mlada Danca
Koja smo padom katapultirali sa pramca
Ovaj manji ne zna plivati, pa već jadan more guta
Rukama panično hvata govno, što do njega pluta
Gondolijer u nesvijesti leži, ovo podsjeća na priču
Kad spašavao sam ono dvoje utopljenika na Čiču
No, kad u stranoj sam državi, držim se gesla
Ne skači u vodu, već utopljeniku pruži vesla
Na mostu okupljeno mnoštvo promatra dramu
Dok izvlačim iz vode Danca koji doziva si mamu
Taman kad su na sigurnom bila oba mladića
Eto ti na mostu jednog od turističkih vodiča
Čim me spazio, iz bijesnih mu očiju sijevnula munja
I pogodila sjedište pod kojim gondolijer sada kunja
Gondola u plamenu. Novinare na obali čeka ekskluziva
Dok nas morske struje nose prema trgovini eksploziva
Divovska vatrena kugla podigla se visoko
Za goli život smo se borili roneći duboko
Na ulicama metež, stanje totalne pomutnje
Vatrena stihija se širi, a s njom i crne slutnje
Premda je na vodi, cijela Venecija gori
Nema ni naznake happy end-a ove story
No, Posejdon, bog mora, sve skupa nas je spasio
Valom što je zaklanjao sunce, gorući grad ugasio
Gnjevni građani i turisti – željni osvete, posvuda nas traže
Lica skrivamo pod maskama, nađenim nasred jedne plaže
Zovem prijatelja, objašnjavam gdje smo, onako u hodu
Oduševljen činjenicom-imam mobitel otporan na vodu
Fliskama osviješten gondolijer vodi nas ulicama tajnim
Ne ljuti se, kaže da je osiguran, doima se tipom sjajnim
„Grazie“, rekli smo, kad su Danci povikali u glas:
„Eno Čazma autobusa“, nekih sto metara od nas
Da povećamo šanse, puštamo cure da trče pred nama
Al bus nam pred nosom zatvara vrata, srca nam slama
Gume škripe, putnici viču vozaču da stisne gas do daske
Prepoznali su nas, premda smo na glavi još nosili maske
U neprijateljskom obruču, od karabinjera tražim politički azil:
„Ha gledajte, ne želim doživjet „Smrt u Veneciji“, nisam debil“
I tako smo u sigurnoj vili hrvatskog veleposlanstva
Tjednima stjecali nove veze i vrijedna poznanstva…
