Tag: FRIK IZ KVARTA ZLATKO MAJSEC

atko i Miroslav (u daljnjem tekstu Miro) - dva pjesnika, nestašna djeca onostranog i ovostranog, da skratimo - obostranog, žedni pilci s Orfejeva izvora, u kontekstu svake zamislive suštine - gađatelji u sridu, krhki, hiper osjetljivi egomanijaci koji drže da su oni ti - bogomdani stihoklepci sa svetim poslanjem, pače misijom da smjerno i neustrašivo opisuju sva vanjska i unutarnja zbivanja svojstvena čovjeku. Istovremeno i životinjski snažno uvjereni i sumnjičavi u vlastiti talent, izraženih (nad)osjetila i instikata. Ratko visok, proćelav, na rubu pretilosti, širokih ramena kao u ragbijaša, očiju crnih kao ugljenj, Miro nešto sitnije, ali sportskije građe, duge masne kose, velikih i živih smeđih očiju te neobično kuštravih leđa i ramena. Nisu mogli, a da ne uoče nadprosječne pjesničke vještine u ovog drugog. Sasvim glupo, mislili su na samom početku njihovog poznanstva. Ta nije pjesništvo natjecanje. Nema razloga da me tuđi talent smeta i bode, da se zbog njeg osjećam manji. To što je netko drugi dobar pjesnik kojeg uvažavaju, rado čitaju i zbog njega pohode pjesničke večeri - to je dobro i za mene jer i meni daje bolju šansu za predstavljanje publici. No ipak, nije prošlo dugo, a jedan je u drugom vidio samo i isključivo smetnju vlastitoj afirmaciji na pjesničkoj sceni. Po principu "dok jednom ne smrkne - drugom ne svane" uspjeh jednog umanjivao je mogućnost uspjeha drugog. Što je jedan bivao važniji drugi je (u svojim očima - važna napomena) bivao nevažniji i obratno. Kad se Miru slavilo, Ratko je umirao sve dok ga u život ne bi vratio trenutak kad bi opet njega slavili. Ako bi Ratko u nekom gradu gdje su skupa nastupali imao publiku na dlanu Miro bi krišom proplakao na wc-u misleći da je on taj čiji stihovi zaslužuju da ga se voli, slavi i cijeni više od Ratka. Premda su se izvana jedan prema drugom još koliko toliko civilizirano ophodili, iznutra je bjesnila oluja zle krvi. Štogod da ovaj uzima i sebi prisvaja, to zapravo pripada meni, bio je zaključak na koji bi se, suštinski, čitava njihova situacija mogla svesti. Sve su se manje družili, sve više trpjeli. 

Smišljam što da maloj kažem Muda skupljam i taktike važem Al' sa svakom pivom šanse moje Bojim se - sve slabije stoje

Blesavo nasmijani turisti traže svoj savršen trenutak Oduševljeni arhitekturom usnulog gradića traže ipak nešto više Opravdanje za dolazak iz velikih daljina Naći će ga u bilo čemu Samo da ne misle da od sebe ne mogu pobjeći ni ovdje Gdje je njihova uobičajena uloga kojom su zasićeni ovdje svima nepoznata... ...Hodaju, sjede po kavama, piju, jedu i papagajski ponavljaju - Divno je ovdje, O kako divno je ovdje Traže tuđu potvrdu svojih riječi da lakše povjeruju u svoju laž s mrvicama istine

Kad se s prijateljima iz srednje škole, s kojima si nekoć činio nerazdvojnu bandu, više ne viđaš iz dana u dan, druženja ne samo da postaju tim dragocjenija već kao da zaokružuju male godišnje epohe. Sve ono što se dogodi tijekom tjedana ili mjeseci za kojih se ne vidimo kao da primarno služi tome da se podijeli na ovakvim druženjima, kao da ona podvlače crtu - zaokružuju ispričanu životnu cjelinu, daju joj smisao i mjesto u zajedničkoj riznici sjećanja. Razdragano gledamo jedni u druge, uspoređujemo veličine trbuha, dijelimo novitete iz života, filozofiramo o stvarima, prisjećamo se bezbrojnih ludorija, pravimo neke sasvim nove i tako ukrug. Sa svakom novom flašom vina muzika je sve glasnija, pa onda posljedično i mi. Suglasje pijanih priča, anegdota, međusobnog podbadanja - većinski dobronamjernog (ako ne računamo Aleksa i Luku koji uvijek imaju dozu kapricioznosti jedan spram drugog). Osim navedenog dvojca i moje malenkosti tu su još Kruno, Pero, Krešo, Tomislav i Marko. Znam da u ovim mojim vrlo kratkim pričama i specifičnosti medija na kojem se objavljuju nema uvijek mjesta za detaljne portrete svakog protagonista no vjerujem da se već i iz isječaka razgovora mogu naslutiti barem djelići nečijeg karaktera i vanjštine.   

Pamćenje trenutka, male slike koja ostaje u anonimnim galerijama njihovih umova. Ništa manje stvarne i vrijedne zato jer je nezapečaćena prošlošću. Barem onom prošlošću koju u kontekstu naših malih, internih društava smatramo "javnom", zajednički proživljenim doživljajem koji opstaje u opetovanoj međusobnoj predaji. Koliko je samo tih tajnih, sasvim intimnih, pohranjenih momenata u kojima smo ulovili osmijeh neznanca i odnijeli ga sa sobom poput dragulja čiji je sjaj samo nama vidljiv ili barem koji takvim sjajem samo nama sjaji. U slatkom magnovenju bila je Martina.

Da obiđe restorane bio je nešto lijen Pa se radije sjeo na slavne ćevape Zen U društvu je starih goričkih haklera bio Slušao legendarne priče i pivu pio Glasno je viknuo: "Oh guys what a shame Da nitko od vas nije član od Hall of fame!" Na kraju se sa njima kladio, svi su mislili da je malo maka Izgubili su sto eura kad je "stari" zakucao sa slobodnjaka Da ne budu u bedu što spušili su pare S njima je podijelio svoje elitne cigare

Poslije kratkog, ali slatkog ljetovanja vratili ste se u (polu)pustu Veliku Goricu i sad vas lovi depra. Šećete gradom i nešto vas guši u prsima i zove nazad na jug. S glavne naglo skrećete u sporednu uličicu da prikrijete suze. More vam neizmjerno fali. Bol je nadljudska. Kad ne plačete od bola, plačete od ambrozije na koju ste alergični pa gotovo i ne izlazite iz stana. Da biste otklonili neželjene posljedice postmorske depresije valja učiniti sljedeće. Prije ulaska u kadu napunjenu do vrha - u vodu sasuti kilu morske soli i čekati dok se ona skroz ne otopi. Potom na dno kade zaronite domaćeg ježa. Ako tamo ostane znate da je voda čista. Pazite samo da ne stanete u njega kad ulazite u svoje mini more. Kad odete na kavu u kvartovski kafić - platite ju barem 5 do 10 kuna više od stvarne cijene. Tako ćete imati osjećaj da ste i dalje na moru. Pod okriljem noći uzmite kanticu s bojom i na prednja vrata svakog auta na parkiralištu pred zgradom upišite neko dalmatinsko žensko ime: Tonka, Roza, Luce, Mare, Kate...Tako ćete, gledajući s balkona, imati imati osjećaj da je parkiralište - luka, auti - brodovi, a beton - more. Možda se konačno i sprijateljite sa novim susjedima - znate da se muški okupiti kad se radi nešto oko auta... 

Najbolje kod godišnjeg odmora je što ti odjednom najveća briga u životu postane odabir kafića gdje ćeš popiti kavu i plaže gdje ćeš se kupati. Drama.  Ležiš na pijesku tik do mora, daleko od svakodnevnim problemima opterećene verzije samog sebe, koji živi tamo negdje gore na kontinentu, skoro si zaboravio gdje. Toliko si opijen mediteranskom klimom da ti se vlastiti problemi čine gotovo kao nečiji tuđi. Apstraktni kao da ih je Picasso naslikao, isušili se na suncu i skupili u morskom pranju.

Filozofski intervju sa samim sobom...

"Dobar dan, trebao bih potvrdu da nemam dugovanja po pitanju mjesečnih pristojbi za letenje privatnim dvokrilcem", obratim se portiru na šalteru institucije koja se,...