Tag: FRIK IZ KVARTA ZLATKO MAJSEC

Ratko je upalio svoj rabljeni Peugeot 206 i izašao iz svoje garaže prepune alata (što relativno novijih što skroz zahrđalih), starih erotskih časopisa i...

Gdje divovsko kamenje drevnim tajnama odzvanja I planina svu prošlost na nijemoj usni nosi Gdje oblaci ka tebi znatiželjni pogled dižu I misli staju što inače otrovne...

Pedesetogodišnji neženja kozičavog lica podbuhlog od alkohola, rijetke sijede kose što je neravnomjerno stršala iz tjemena poput par ogoljelih stabala na nekoć gusto pošumljenom proplanku, sve se jače zagrijavao. Govorio je u neprekinutom ritmu o toj djevojci crne boje kože kao da je kakav objekt namijenjen isključivo tome da ga putem procesa podređivanja sebi pokuša pretvoriti u očit dokaz vlastite nadmoći nad njime. Naravno, izmišljene nadmoći koja je počivala na još izmišljenijem podređivanju. Pritom je igrao igru u kojoj je bio neprijeporan majstor. Govorio je toliko samouvjereno, gotovo prijeteće - kao da je svaka njegova riječ zakon, aksiom u čiju se istinitost ne smije posumnjati. Svi su znali da pretjeruje to jest laže, ali nitko mu to nije htio reći. Očito iz straha od izlaganja sukobu s čovjekom dovoljno neprincipijelnim da tako bezočno laže, a kamoli da neugodno otrese bilo koga tko bi mu se drznuo usprotiviti i dovesti u pitanje vjerodostojnost njegovih navoda. On je doduše znao da oni znaju da on pretjeruje i laže, ali je svejedno zaneseno nastavljao s predstavom, očito ne mareći za ništa osim za publiku koja vjerno glumi kako vjeruje u istinitost događaja na kojima se njegova monodrama temelji. 

Onako bradat i neumoljiv u razotkrivanju istine doimao se poput kakvog novovjekovnog Sokrata bačenog u ralje birokracije, koji je umjesto na ispijanje otrova - osuđen da po čitave božje dane kopira blesavu financijsku dokumentaciju. Kažnjen da ostane na životu koji je možda i gori od smrti. "O bože koliko je u mojoj glavi samo neiskorištenih resursa - poput oranica u Slavoniji koje nitko ne obrađuje", razmišljao je tupo zureći u ogoljele grane javora opkoljenog sivim poslovnim zgradama...

40 - godišnji Ante dolazi do Doma zdravlja, odjel za cijepljenje protiv virusa COVID, poznatijeg kao korona. Zastane pred ulaznim vratima. Bocnuti se ili...

Voljela je gledati vlakove u društvu svog psa Kroz prašna stakla kolodvorske birtije Gdje su zalazili tipični šljakeri s netipičnim spikama Ocvali profesori otupjelih živaca I mlade dame...

Ljudi ne boje se baš virusa, al' se otkaz dobit boje Ucjenom želi vlada procijepit stado svoje Jer više od nuspojava cjepiva bojimo se nemat novce Mnogi vide što se događa, nisu baš takve ovce...

Petar je pri okretanju na bok s ramene zbacio vreću za spavanje pod koju se za hladnijih noći zavlačio radije nego pod uobičajene deke i...

Izašao sam iz zgrade i poput vojnika munjevito okrenuo glavu na lije-vo. Suton se razlijevao nebom, iz časa u čas mijenjajući fluidni aranžman spravljen...

Sva trojica smo izašli iz auta nakon što je motor zatajio pred skretanjem za neke zabačene naplatne kućice u podnožju Velebita, taman negdje na pola puta za Donja Kaštela gdje smo se uputili u berbu maslina. Naš tročlani nestručni berački konzorcij okrstio je misiju imenom: "Maslina je neobrana, hajde da to promijenimo". Matkova djevojka Nina tamo nas, u kući svojih roditelja, čeka sa svojih par prijateljica. Odgurali smo auto sa zaustavnog traka autoputa do obližnjeg odvojka što nam se činio kao idealno mjesto gdje ne smetamo nikome, a imamo sve na vidiku. Do časa prekida programa u motoru nije bilo baš nikakvih simptoma njegove slabosti pa smo ostali prilično zatečeni i u nevjerici. Nenad je dugo držao okrenut ključ u bravi ispod volana, dajući gas do daske, ali bez željenog rezultata. Probali smo i na guranje, ali ni to nije urodilo plodom. "Jesi ga metnuo u drugu!?", vikao je Matko. "Naravno, pa nisam idiot!", vikao je Nenad. Meni nije bilo jasno kakve veze znanje o prikladnoj brzini za paljenje ugaslog motora ima s inteligencijom, ali nisam se htio miješati u stvari u koje se slabo razumijem. "A jesi ga ti metnuo u drugu!?", pitao sam Matka. "Nisam, otkad sam oženjen, majke mi!" Još smo uvijek u sebi nosili priličnu količinu maloprijašnje opuštenosti, ali tom su vedrom nebu već prijetili crni oblaci što su brzo nadirali. Ta zar je moguće da je crko baš ovdje - usred ničeg? Gledali smo se bez riječi, ustručavajući se izgovoriti ono što je bila naša najveća bojazan - što ako je auto naprosto odapeo i ne može ga se više oživjeti? Bližila se večer, a ledeni je vjetar štipao za obraze. Mateo je psovao sudbinu jer je ženi bio obećao stići na večeru. "Pripremila nam je ribu danas. Škarpinu. Zna da to najviše volim. Bit će jako nesretna ako ne stignem na vrijeme.", rekao je tužnim tonom - tupo buljeći u motor koji se rastvorio pred njim nakon što je Nenad podigao haubu.  "Bolje vučna služba nego vučja družba", rekoh pogledavajući zabijeljene Velebitske vrhove kojima smo bili opkoljeni. Dugački ćilim od guste magle izgledao je kao da ga je iz svog jointa ispuhao planinski div hašomanske provenijencije.