U gradskoj knjižnici Velika Gorica jučer je nakon ljetne stanke započeo ovojesenski ciklus književnih susreta „S knjigom na ti!“ ugostivši Ivanu i Romana Simić Bodrožić, dvoje mladih autora koji, uz to što dijele strast prema pisanoj riječi, dijele i zajednički život.
„Jedina stvar koju s potpunom sigurnošću morate znati jest gdje se nalazi knjižnica“, rekao je jednom Albert Einstein, a s obzirom na interes velikogoričke populacije za ovakvu vrstu kulturnog uzdizanja, dalo bi se zaključiti kako samo jedan minorni dio njih zna gdje se ona nalazi. U pravilu starija publika ugodno je popunila prostor Središnjeg odjela za odrasle i dočekala mladi par koji je unatoč ispunjenom rasporedu uspio izdvojiti vremena za one željne dobre književnosti.
Nakon kratke uvodne riječi ravnateljice Katice Matković Mikulčić, vodstvo susreta preuzela je moderatorica Darija Žilić uputivši posjetitelje u dosadašnji opus autora i temu koja ih međusobno povezuje i o kojoj najviše pišu, a to je roditeljstvo. Ivana kroz svoje pjesme progovara, između ostaloga, o strahu koji osjeća za svoju djecu i stavlja ga u odnos sa strahom koji osjeća za sebe te zaključuje kako se radi o dvjema potpuno različitim, neusporedivim vrstama straha. O roditeljstvu govori kao o jednoj novoj dimenziji u kojoj se sve u potpunosti mijenja, mijenjaju se prioriteti i čini se sve kako bi se ta mala, bespomoćna bića zaštitila od vanjskoga svijeta. Ivana u svome romanu „Hotel Zagorje“ progovara o svome netipičnom djetinjstvu koje je provela u izbjeglištvu. Budući da nije sve željela prepustiti zaboravu, zapisivala je fragmente svojih sjećanja, a za pripovjedača je odabrala lik djevojčice jer je odgovarao njezinoj tadašnjoj dobi i kako kaže, lako je „skliznula“ u tu ulogu. Istaknula je kako je taj roman bio najpotrebniji njoj samoj i bio je užitak pisati ga, unatoč svim teškim dijelovima koji govore o krucijalnim problemima ukorijenjenim u našemu društvu. Upravo zbog takve perspektive i njezinoga vlastitoga iskustva ne čudi strah o kojemu govori, osjetljivost i lavovska potreba za zaštitom vlastite djece.
Roman je predstavio svoju novu zbirku priča „Nahrani me“, koju ne voli gledati kao neku vrstu romantiziranja roditeljstva, već kao nešto kroz što promišlja povezanost svih odnosa u kojima se nalazi. Predmet njegova promišljanja također je strah i njegovo pravo značenje kojeg je postao svjestan tek nakon što je postao otac. Iako cijeli život piše o tome, smatra kako nikada ne bi mogao dovršiti temu roditeljstva. U vrijeme kada je najmodernije bilo pisati o ratu, on je od toga bježao. Uz to razdoblje veže se njegovo djelo „Mjesto na kojem ćemo provesti noć“. Prigovarali su mu da je to svojevrsna vrsta eskapizma i da se mora pisati o onome što ga okružuje. Međutim, on ne vjeruje u takvu vrstu društvene odgovornosti pisca. Suština njegova pisanja, njegov najveći pokretač je sama emocija, čovjek, zapažanja oko njega, promišljanje o tome što određene ljude tjera da rade određene stvari. Kako kaže, najzanimljiviji su „oni čudni čvorovi u kojima se vežu tužne i vesele stvari u životu“, pisanje o onome što ne zna i pisanje je za njega u službi shvaćanja samoga sebe. Kratka priča „Dvoje djece“, koju je pročitao na susretu, prikazala je njegovo pisanje onakvim kakvo zaista jest- duhovito, iskreno, dinamično, inteligentno, živopisno i srčano.
Najzanimljivija karakteristika kod Ivane i Romana jest upravo njihov suprotan pogled na sam proces pisanja i na ulogu pisca u društvu. Ivana najvažnijim drži angažiranost pisca, kontekst sadašnjosti, dužnost pisca da utječe na trenutno stanje u društvu. Vezano uz to spominje i javne osobe koje su nedovoljno osjetljive i ne koriste dovoljno svoj položaj da naprave konkretne stvari i pomognu drugima. Ona govori o apsurdu društva, stereotipima, žrtvama rata, nesnošljivosti, a u jednom od svojih djela zauzela je poluironični stav o sebi kao „vlasnici traume“. Roman, s druge strane, daje primjere pisaca poput Kafke, Camusa i Tolkiena koji su postigli velik uspjeh pisanjem o određenim aktualnim problemima- ne pisanjem direktno o njima. Ključno je pitanje: imenovati ili ne imenovati pojave njihovim pravim imenom u određenom trenutku? Kao što je sam Roman rekao: „Dobra književnost dira u srce, mijenja dane, minute, pa čak i cijeli život.“
Piše: Petra Jurić
