Razmišljam o toj kolektivnoj… ajde neću reći depresiji, ali definitivno stanovitoj potištenosti nakon sinoćnjeg nogometnog poraza protiv Turske. Osjeća se to u zraku, a obzirom da se utakmica igrala u Osijeku bolje da se u zraku osjeća potištenost nego izgorena plastika. To prvo.
Drugo – zamislite samo da smo sraz sa Turcima umjesto u kontroliranim uvjetima njegovanog nogometnog terena, s unaprijed dogovorenim pravilima i sucima, dogovorili na Krbavskom polju. Ne bi li to, doslovno, kako nas povijest uči, bila znatno pogubnija taktika HNS-a?
Treće – koliko sam upoznat, unatoč porazu seniora, igrači iz naše mlade reprezentacije nisu nasilno odvedeni u janjičare i neće kad porastu morati braniti boje turske reprezentacije.
Četvrto – nakon izgubljene bitke nijednom od naših proslavljenih preživjelih ratnika nije u dupetu završio drveni kolac.
Peto i vjerojatno najvažnije – naš je teritorij i dalje u našim rukama – pod našom jurisdikcijom, žene, djeca, starci i nejač su na sigurnom. Danak smo platili samo u nogometnim bodovima…aj fala bogu, znalo je to, ko što vidimo iz priloženog, biti i puno gore s Turcima…
