Nećakinjice su nam u posjetu došle noć uoči sv. Nikole. “Stric buraz!”, uzviknule su s vrata i razdragano mi potrčale u zagrljaj. “Stric buraz” je nadimak koji sam dobio kad su još kao jako male bile malčice zbunjene činjenicom da je njihov stric ujedno i buraz njihovog tate. Kako sad buraz kad je on naš stric?, kvragu, pomislile su i na krajnje kreativan dječji način smislile kako riješiti tu zavrzlamu. Nadjenule su mi već spomenuti, u okviru naše obitelji, legendarni nadimak. Nadimak je objedinio obje moje “glavne” funkcije što se njihove percepcije tiče. Prvenstveno strica, a onda i (ajde nek se starci vesele) buraza – funkcije doduše značajno tajanstvenije od one poznate im stričeve koja ih prati otkad su došle na svijet. Ova burazovska postojala je godinama prije njihova rođenja pa je u njihovim glavicama pomalo mitska, ogrnuta plaštom nepoznate im prošlosti. Nisu imale druge nego to prihvatiti, da ne kažem povjerovati kako je netko tko je dosad bio isključivo njihov stric nekoć bio isključivo buraz. Nije samo njima to moje isključivo burazovsko vrijeme mitsko. Čini mi se da je i meni. Kad bolje o njemu razmislim, prizivajući ga u sjećanje, radi se o uglavnom sasvim raštrkanim, nasumičnim slikama koje se nižu bez nekog logičnog reda. Moje i burazovo ozbiljno dugogodišnje treniranje košarke, divlji prvi, pa i kasniji izlasci, epska ispijanja Ribara i Cole po tada još zamračenom parkiću kraj muzeja, zajednička ekipa, naše prve cure, činjenica da smo rijetko imali isti ukus za cure (što i nije loše obzirom da nije bilo bojazni da će se meni potajno svidjeti njegova i obratno). Čitava linija naših života koji su se ispresijecali na bezbrojne načine (među ostalim godinama smo dijelili istu sobu), ispunjena, natiskana raznovrsnim događanjima, ljudima, ljubavima, životnim prekretnicama, nadima, snovima i strahovima, pretvorena je sad još samo u pokoju sličicu, prorijeđen, snjegovima zatrpa(va)n trag prošlosti kojeg mi se sjećanje smilovalo objelodaniti. Dakako, ostaje povezanost, nešto što se, srećom, trajno opire našoj sklonosti da zaboravljamo veći dio detalja koji su činili bivše epizode našeg postojanja. Kad bolje razmislim, dobro da je tako jer zamislite da se svakog trenutka možemo u potpunosti, od sekunde do sekunde prisjećati prošlih trenutaka. Čitava bi naša sadašnjost bila pretvorena u reminiscenciju prošlosti koja bi u potpunosti zagušila mogućnost neposrednog predavanja budućnosti. Bili bismo, poput onih nesretnih golubčića koji nikako ne mogu preboljeti izgubljenu ljubav, zaglavljeni u prošlosti. Mi čak i nismo poput kompjutora koji ima točno zadanu, ograničenu količinu zapremnine podataka. Mi bismo mogli u cijelosti zapamtiti, kada bismo za takve maratone imali genetsku predispoziciju, na tisuće naših života. Dakako, za u milisekundu, bez propuštanja ama baš ničeg, autentično vrćenje filma tih tisuća života putem projektora našeg sjećanja bilo bi potrebna identična količina života koje bismo proveli (potraćili?) proživljujući još jedanput ono sve već proživljeno. Čini se da bi to bilo jedno nesnosno mučenje jer lišeni blagotvorne nesvijesti da je riječ o sjećanju, znajući unaprijed sve što će se dogoditi živjeli bismo kao nepogrešivi prorok vlastite nepodnošljivo preduge ponavljajuće prošlosti. Doduše pitanje je bi li to, sa sviješću da se radi o ponavljanju, moglo biti jedno u potpunosti autentično ponavljanje već dogođenog no to su već neke science fiction sfere u koje nemam ni znanja ni volje ulaziti.
Nakon ovog kratkog putovanja u prošlost koja se tiče moje burazovske funkcije uvidjeli smo da je vrlo nepredvidljivo koje će to, već viđene panorame, izletjeti pred nas. Tako je zasigurno bolje, barem u odnosu na već spomenutu mučnu mogućnost robotski preciznog ponavljanja/proživljavanja već proživljenog. Koliko god se često činilo drukčije (u trenucima kad se čini da nam ne može biti ljepše i da ne možemo biti sretniji i ispunjeniji) zaborav je, očito, jedan dobro prikriveni blagoslov. Jer, zamislite samo već opisanu apsolutnu nemogućnost zaborava, resetiranja sustava, brisanja starih foldera kako bismo napravili mjesta za nove. Ne, ne, ne želimo gledati taj film, zaključili smo već, nego kakve to veze ima sa sv. Nikolom?
Pa gledajte, koliko se god nekom činilo pretjeranim natezanjem da se izvuče ta paralela, radi se o onom mitskom vremenu, vremenu koje se po pričanjima naših starih dogodilo, s kojim se istinski povezati možemo isključivo kroz prepuštanje vjeri da je istina ono što nam govore. Koliko god mojim malim nećakinjicama bilo malčice apstraktno, neočekivano, da ne kažem sumnjivo da je njihov stric buraz nekoć bio samo buraz odlučile su vjerovati svom tati jer zašto bi ih on lagao, ta on im je tata i sve što im govori on govori za njihovo dobro. Dakle u njihovom je interesu/instinktu da mu povjeruju, lagao ih on pritom ili ne. Slična je, ne kažem ista, ali ponešto slična, situacija s vjerovanjem klinaca da im preko noći sv. Nikola željenim poklonima puni na strateška mjesta u domu postavljene čizmice. Koliko god im ponešto bilo sumnjivo da će baš te noći čokoladu donijeti netko drugi osim mame i tate, ipak ne mogu odoljeti mogućnosti da je misterij istinit. U redu, reći ćete, puno je lakše nećakinjama povjerovati u činjenicu da si ti, osim što si njihov stric, ujedno i tatin buraz, nego u svetog Nikolu. Zar doista taj u 4. st. preminuli svetac, zaštitnik djece i pomoraca, nema pametnijeg/lagodnijeg posthumnog posla nego čitavu godinu planirati, strepiti, koordinirati zamršen nebeski birokratski sustav i tu savršenu akciju isporučivanja poklona, taj jednonoćni pothvat u kojem ne smije razočarati na milijarde klinaca diljem Zemaljske kugle. Pa čujte, ne mislim da se radi o pretjerano različitom sustavu vjerovanja. Jednostavno je praktičnije, ugodnije i u ovom slučaju značajno čarobnije vjerovati starcima na riječ: ” Ne, ne nose poklone mama i tata, već ih u neznano, gluho doba kroz prozor kirurški precizno ispušta sv. Nikola.” Djecu, a bogami i nas značajno starije obuzme neka toplina kad odlučimo vjerovati u tu rečenicu. Premda nas s godinama stanu proganjati sumnje koje na kraju prihvatimo kao osnovane, nije li bilo deset puta zabavnije i magičnije dok smo bez fige u džepu po pitanju sv. Nikole vjerovali starcima. Zar nije, bez obzira jeste li ili niste vjernik, tisuću puta uzbudljivije i čarobnije vjerovati da je to doista bio oblakom magle ovijen leteći svetac u prepoznatljivom krznenom crvenom odijelu nego naš svakidašnji, “obični” tata koji je poslije posla onako neispavan i umoran svratio do Spara, žaleći se poslije potiho ženi da su opet poskupjele cijene.
Sjetio sam se sebe sa šest godina, opet jedna nasumična sličica preuzeta iz sjećanja. Poškropljen kapljicom prošlosti iz nekoć neprekinutog riječnog toka sjetio sam se zagušenog svjetla u kuhinji kojeg sam oko ponoći potajice probuđen gledao s gornjeg dijela burazovog i mog kreveta na kat. Premda sam donekle bio skeptik jer hej što starci rade u blizini čizmica koje puni sv. Nikola, svim sam silama svog majušnog bića želio vjerovati u istinitost te “bajke” koja, daj Bože, uopće nije bajka. Ma da, starci su u kuhinji možda zato da zahvale sv. Nikoli što nas se i ove godine sjetio. Možda ga žele pozdraviti, izmijeniti s njim pokoju riječ. Premda već prilično star srećom nije posenilio, zna on dobro da Zlatko više voli onu s crnu s lješnjacima, a D. mliječnu bez dodataka. Ognjica željnog iščekivanja i nerazjašnjive misterije blagotvorno je plavila srce, kao kao što danas to čini srcima mojih nećakinjica i brojnih drugih klinaca. Ako stric, naš isključivo i jedino jedini stric može biti buraz (malo nevjerojatno, ali ok ako tata i mama tako kažu) zašto ne bi vjerovali u sv. Nikolu – kad već tata, mama, djed, baka i stric bursaz tako kažu – ima tu sigurno nešto…
Nije li zapravo jedan od groznijih momenata u životu kad ustanovimo da smo krenuli gušiti to dijete u sebi prestankom vjerovanja u “nemoguće”. Jer, eto, odlučili smo da smo sad “pametniji” i “iskusniji” jer smo odrasli. Ne znam za vas, bilo mi je stoput ugodnije i blaženije biti mlad, “glup” i “neiskusan”…
