Rastočen u sutone
U mekoj postelji od livada i šuma
Ulazim u neke bolje predjele svog uma
Cvrkut ptica dopire izdaleka
Ovo je moja crkva, moja meka
Sa strane konji pasu u spokojnoj tišini
Dan polako štafetu predaje mladoj tmini
Duh leti ničim sputan
Uspavano zelenilo tiho bruji
Nevidljiva harmonija sveudilj struji
Od zraka sam, zemlje i sasvim nebeskih tvari
Slutim tajnu porijekla nespoznatljivog ustvari
Sve što oduvijek trebamo oduvijek je tu
Na trenutak lako ćutim skromnu tajnu tu
Vraćam se na asfalt, u buku i zbrku
Samo da se opet pitam
Čemu slijedit’ svu tu ludu trku…
