Sinoć je s početkom u 20:30 u Mraclinu održana svečana promocija knjige “S rubova ekrana” pjesnikinje, spisateljice i književne kritičarke Darije Žilić. Vrijednoj Dariji koja već godinama živi i piše u Velikoj Gorici to je već 14. po redu službeno izdani naslov. Mjesto radnje bio je Park Tomislava Hrkovca, u organizaciji – Društvo žena “Anđela Lovreković”. Ukusno i s mjerom izbalansirane izmjene na “pozornici” dale su zanimljivu dinamiku nastupa u kojem su glavnu riječ preuzimali: naravski sama autorica Darija Žilić koja se vrlo spontanim i toplim riječima obratila svim nazočnima, interpretatorica – glumica Mia Krajcar čiji je glas izvrsno dočaravao atmosferu Darijinih stihova, duhoviti voditelji – pisac Ratko Cvetnić, pjesnikinja Vesna Tafra i Đurđica Vuković – urednica Sisačkog časopisa Riječi te blues glazbenik – Tony Lee King čija je glazba bilo vrlo prikladno odabrano vezivno tkivo pričanja o knjizi i iz knjige. Posjećenost je bila više no prilična pa se na drvenim klupicama poslaganim u polukrug tražilo mjesto više, a neki od zainteresiranih mještana i namjernika događaj su popratili stojeći podno razgranatog drveća. Bajkovitom ugođaju Darijinih pjesama svakako je doprinijela i savršeno odabrana lokacija sanjivog i tihog noćnog zelenila kratkog, ali slatkog Mraclinskog parka prigodno ukrašenog decentno svjetlećim dekoriranim kišobranima. Inače, treba istaknuti da je u ovoj knjizi Darija Žilić stilski napravila svojevrsni hibrid proze i poezije – poeziju u prozi ili poeziju na prozni način – ako vam je draže. “Ne mogu ti opisati koliko volim Mraclin – taj mir i tu jednu meni tako dragu old school ljudskost koji iz njega zrače – mislim da on savršeno ujedinjuje jedno tradicionalno i svjetsko iskustvo – baš ono što i sama nerijetko povezujem u svojim pjesmama.”, dozvolite da malo parafraziram Dariju tijekom našeg kratkog, ali za mene vrlo poučnog razgovora.
…Uputio sam se u pitomo mjestašce Mraclin nošen mišlju – konačno ću malo razbiti repetitivno sivilo svoje užurbane radne svakodnevice i slušati poeziju. I to ne bilo kakvu, koja dolazi iz “pera” pjesnik(inj)a koji u zadnje vrijeme niču iza svakog (fejsbuk) ugla i koji su, u najboljem slučaju, mediokriteti, već onu vrhunsku i istinsku poeziju. Želim iz ovog pretežito težinskog stanja prijeći u bestežinsko – kako li drsko visoko postavljenog očekivanja koje mi je u potpunosti i lahornom lakoćom svoje pjesničke vještine sinoć priuštila Darija Žilić. Pjesničkim slikama koje se ne shvaćaju i dohvaćaju samo razumom i logikom već i instinktima i nekim drugim čulima koja nemamo baš prilike razvijati u buci nesnosne banalnosti kojom nas bombardira većina današnjih medija, društvenih mreža itd. Virtualna je stvarnost do te mjere postala stvarnom da ona prava, ekranom neposredovana realnost, kao da gubi utrku u važnosti ili ako hoćete stvarnosnosti. Iza naslova “S rubova ekrana” krije se literarni pokušaj da se onoj “dobroj staroj” stvarnoj stvarnosti (daleko od ekrana laptopa i mobitela) vrati važnost, dostojanstvo i dubina kakvu i zaslužuje. U onom naoko svakodnevnom i uobičajenom Darija neviđenom lakoćom pronalazi i razotkriva magiju, krojeći vidljivim nevidljivu svilu života. Gdje bi grubo, nerafinirano oko vidjelo samo sirovu i nekompletnu istinu jed(i)ne dimenzije Darija nudi paralelno postojanje nebrojenog broja njih.
P.M.S. (Post Majsecov Scriptum) Bilo je to sve skupa pomalo meditativno iskustvo čemu je definitivno pripomogla i blažena tišina sela. Došlo mi je da razvijem šator u tom parku i tamo do daljnjeg noćivam na ležaju od dobrih energija ovog pjesničkog eventa. Nakon promocije svi pridošli uputili su se na opuštenu zakusku koja je bila toliko bogata odabranom hranom, pićem i kolačima da sam na momente imao dojam da sam zalutao na neku svadbu, a kad ono četvrtak. Čarobni utjecaj ove skoroljetne večeri definitivno mi je podario osjećaj “groznice” subotnje večeri puno prije službenog početka vikenda…
Posebno hvala gospodinu Tvrtko Maras na nesebično ustupljenim fotkama.
