U kojem bi se to drugom stanju, ako ne pijanom, odvažili da napravimo sljedeću scenu. Jedan moj poznanik napravio je živi show dok se sa svojom sestrom vozio prema obližnjoj benzinskoj postaji. Bila je subota poslijepodne i sa svojom su ekipom roštiljali na prijateljevoj vikendici u Pustikama. Ponestalo im je cuge pa su žurno krenuli u nabavku. Nije se smjelo dogoditi da pozitivni naboj tuluma splasne. Po zavojitoj su cesti i oni, a i auto, bili već pod priličnim gasom. Radilo se o britanskom modelu automobila koji ima volan s (nama) obratne, desne strane. On je sjedio s lijeve strane. U Britaniji, to bi značilo da si suvozač. Kod nas to, naravno, znači da si vozač. U jednom trenutku, na iznenađujuće prometnoj seoskoj cesti, naglo je skinuo hlače i svoju golu stražnjicu priljubio uz prednje vjetrobransko staklo. Nije mu to bilo dovoljno pa je guzicom počeo provokatorski mahati lijevo-desno. Sestra je spremno prihvatila njegovu zajebanciju. Zavalila se unazad u sjedalo koliko je god mogla, primila volan s donje strane (da joj se ne vide ruke) i bezbrižnim izrazom lica zurila u vozače koji su prestravljeno gledali iz suprotnog smjera ceste. Pravila se da ne vozi. Kad je brat otvorio prozor i počeo pjevati „Samo jedan život imam i uludo ga ba-a-a-acam!!“, nije se više mogla suzdržati. Skroz se priključila njegovom veselom ludilu. Dok su joj suze frcale od smijeha, svežnjem novina počela je sumanuto lupati po rasplesanoj bratovoj guzici. Nekoj se djevojčici iz nadolazećeg automobila, u iskrenom dječjem stilu, zasigurno otelo: „Gle mama! Guzica vozi!“. Stariji bračni par vraćao se kući iz nedjeljne kupovine u velikogoričkom Kauflandu. „Ksenija, jesi ti vidla ovo kaj sam i ja vidil?“, ozbiljno je upitao gospodin za volanom. Gospođa je taman bila zadrijemala i odgovorila mu je samo tihim hrkanjem. U nedoumici je pogledao kutiju tableta koje je maloprije pio, pa izustio: „Isuse, pa kaj su mi to dali?“
Prvotni šok ljudi, koji su svjedočili ovom neobičnom prizoru, vremenom je pretvoren u jednu od njihovih omiljenih anegdotica kojom podižu atmosferu kad su u društvu.
Nemam ovdje namjeru glorificirati alkohol jer nesumnjivo postoje štetne nuspojave pijenja, no kako je to davno primijetio Ernst Bloch: „Glupan nikad ne primjećuje da sve ima dvije strane“.
Zadnjih godina često solo zasjednem za šank Irish puba i naručim si pivu. Ima neke utjehe u tome kad imaš taj svoj neki „Kafić uzdravlje“, u koji najčešće dolaziš sam, a gotovo redovno završiš u društvu. Nitko te neće čudno gledati ni ako već satima sam sjediš u kutu i, poput dojenčeta, cuclaš svoju dudu. Ok,neki će možda pomisliti da si propali klošar za šankom, ali te gazda sigurno neće zamoliti da se makneš jer se tvoja prisutnost već pomalo gadi ostalim gostima. Tko zna, pokojoj klinki možda ispadneš zanimljiv, dalek i mističan – kako me je koketno znala opisati frendica Melita – doduše, ne bez doze sarkazma. Osim neradog odvajanja od dude, pijandure i bebe zajednički dijele i karakterističan hod.
Nedavno sam od frenda Đonija čuo kako je poznati nogometni kolumnist Tomislav Židak jednom prilikom izjavio kako od žene traži da ga tretira poput psa – da mu da jest i pusti ga van. Mogu to shvatiti. Kavane su male škole književnosti, vjerojatno bi se ovdje nadovezao stari dobri, ma šta dobri – veliki, ma šta veliki – najveći Tin Ujević.
Alkohol i kavane vjerojatno nisu najzdraviji stil života, ali znaju biti okidač za brojne zabavne, opuštajuće i poučne trenutke, filozofske rasprave, ugodna ćakulanja, kuženja svijeta, lucidan humor, upoznavanje novih ljudi, uspješna i manje uspješna zavođenja, slatko oslobađanje plesnih pokreta itd. Do svega navedenog teže se dođe izležavanjem doma pred telkom. Odgovorno tvrdim da mi je alkohol pomogao kod prilaženja ženama. Kod nekih je bogami i odmogao jer sam im prilazio ne baš sigurnim korakom. Ipak, statistički gledano, vjerojatno sam u plusu. Kod najmanje 80% žena s kojima sam ostvario neki tjelesni kontakt, a da je intimniji od rukovanja pri upoznavanju, moji su vjerni suborci bili bambus i piva. Naprosto, neopterećeniji si – te u pravilu zabavniji i energičniji (pod pretpostavkom da nisi već klonuo i poput djetlića počeo obrađivati drveni stol pod sobom). Također, manje razmišljaš o posljedicama svojih riječi i postupaka, što, po meni, također nije nebitno. Previše promišljenosti i analiziranja otima ti dušu. Zakočen i zgrčen, gubiš presudnu razinu šarma, gubiš onu zarazno dobru vibru bez koje se teško dostiže cilj. Uostalom, ukoliko ulaziš u razgovor sa ženom koja također pijucka, tim čarobnim napitkom lakše usklađuješ frekvencije međusobnog privlačenja. U trenutku kad primijetiš da se kvaliteta tvojih fora nalazi u vidnom raskoraku s njenim glasnim smijanjem, znaš da si na dobrom putu.
Cuga me često bacala u situacije u koje trijezan gotovo sigurno ne bih dospio. Npr. probudio se našminkan i gol na klupici na nekom nepoznatom trgu – doista neprocjenjivo. Na neki je način zaslužna i odgovorna za mnoštvo ekstatičnih momenata, bistrenja raznih muljevitih životnih fenomena te općenito iskustava koja su me obogatila, iz kojih sam puno naučio i koja su me na neku čudnu foru iscjeljivala. Da pri bezbrojnim izlascima nismo podmazivali grla, zasigurno ne bi imali toliko priča koje uvijek možemo iskoristiti da nekog nasmijemo. Mnoge smo tulume za sjećanje, iz sasvim razumljivih razloga, zaboravili. Je..š tulum poslije kojeg te nije sram – volim tu uzrečicu odličnog goričkog gitarista Velje.
Pa koja bi to sjećanja imala pravo da se opetovano prepričavaju ako ne ona vezana uz nezamislive ludorije počinjene u stanju opijenosti? Zar ona vezana uz: odlazak u shopping, plaćanje računa za grijanje, pisanje zadaće iz matematike, obrezivanje živice, pogledane dokumentarce o vječnom neprijateljstvu između lavova i bivola, mijenjanje svjećica na autu, pisanje životopisa za posao uredskog službenika? Ma daj me nemojte zaje..vat. Završio bih ovu kolumnu parafraziranjem jednog stiha legendarnog Đorđe Balaševića: „Kad sam trezan sam bezvezan.“
Piše: Zlatko Majsec
