Sjedio sam u kuhinji jednog prijatelja, skromnoj izbi na kraju grada. Na zidu je vlaga suterenskog stančića mjestimice izgulila boju pa je čitava njegova površina bila prošarana smeđkasto sivim nepravilnim kreacijama koje su izrezbarili nasumični pokreti vremena. Kako su minute prolazile svaka je od tih anomalija počela poprimati obličje nekog čudnovatog bića. Čas je to bila neka demonska žaba, čas lice namrgođenog starca, čas nekog futurističnog bića, čas rasplesani medvjed, čas razjareni golijat gušterastog obličja. “Mrtvi” oblici oživljeni mojom maštom nisu bili trajno zadani već su mijenjali oblike, pa bih, primjerice u medvjedu, kad bih se duže zagledao, počeo uočavati mogućnosti i naličja drugih, što znanih životinja što sasvim apstraktnih kreatura koje su se divlje rađale jedna iz druge. Pred tim kaleidoskopskim kamenim platnom sjedio sam kao začaran i upijao tajanstvene prizore i energije tog sasvim neočekivanog i nepredvidivo razigranog svijeta.
U kutu kuhinje bio se smjestio majušni radio s kojeg je svirala neka stara, sjetno mistična muzika. Prijatelj je nakratko bio otišao do dućana po cigarete i još neke druge potrepštine, ostavljajući me da ga pričekam. Imali smo plan popričati o mogućoj, skupnoj, izložbi njegovih slika i mojih pjesama. No (kako da to objasnim?), otkad sam ušao u taj stan, prvobitni motiv mog dolaska počeo se rasplinjavati pred nenadanim psihodeličnim iskustvom kojim sam bio preplavljen od kombinacije fantastične faune na zidovima ove suterenske pećine i omamljujuće muzike što je dopirala iz radija. U meni zaživi nova krv življa od svake koja je kroz mene prokolala posljednjih mjeseci. Poput fetusa uronjenog u blagodatne sokove majčine utrobe prepuštao sam se svim užicima ovog čudnog, samo naoko derutnog utočišta. Suprotno smjernicama često sterilnog modernog svijeta, baš je svaka čestica ovog bujajućeg doživljaja svoje postojanje dugovala trošnosti, neuglednosti pa i (strogo materijalno gledano) siromaštvu prostorije u kojoj sam se nalazio. Podsjećala je, položajem, mrakovitošću i stupnjem vlage više na grob negoli na stambeni prostor, pa ipak sam u tom grobu našao zadivljujuće snažno i čarovito pulsiranje života kakvo već, ko što rekoh, dugo nisam bio iskusio.
Nije se radilo o onom letu duše kakav se u mnogih nesretnika pojavi u trenutku izbavljenja iz uobičajene nelagode svakodnevnih mrskih obaveza već o čistoj nepatvorenoj ugodi koja je nezadrživo prodirala i bujala u meni, prelijevajući se obilno preko bridova prvotnog korita. Nije to bila (samo) sreća već božanstveno zadovoljstvo koje mora biti iskušano. Kao da sam i sam postao dijelom te novootkrivene šarene, beskrajne pustopoljine, tog oceana u kojeg sam nježno uronjen, a što se nekom sasvim nedokučivom tehnikom našao komprimiran na tih par kvadratnih metara zida.
Trnci nelagode pojavili se tek kad sam začuo korake na stubištu. Ta svijest da će on, vlasnik ovog stana, uništiti ovo nenadano, sveto, sljubljivanje mojeg duha s duhom tog prostora, bila je nepodnošljiva i vjerojatno sam, nošen iznimnim otporom učinio ono što bi mogli nalikovati na sasvim dječje luckastu i čudnovatu osvetu na koju vjerojatno nisam imao nikakva prava, ali još manje snagu da ju opozovem.
Kad se bio vratio nije se nikako htio pomiriti s činjenicom da sam inzistirao da set mojih najluđačkijih pjesama izložimo uz više no živopisne pukotine zidova njegove kuhinje, a ne uz njegove slike, ruku na srce, možda malčice i odveć uobičajene, komercijalnije (stilom i svjetonazorom, a (očito) manje zaradom)). Njegov slikarski ego s tim se nikako nije mogao složiti i (po)miriti i rastali smo se u međusobnoj bujici ne baš biranih riječi. Više od prekinute suradnje boljela me činjenica što sam protiv volje iščupan iz bombonjere njegove podzemne špajzice koja je skrivala još tko zna kakve i koliko slatke doživljaje…
