Sigurno se pitate kako sam uopće završio s Milom Kunis na putu za Tunis. Točnije, sigurno se pitate kako se usuđujem tako bezočno lagati? He pa dragi moji – vjerovali ili ne – Mila Kunis, najpoznatija po ulozi Jackie iz popularne serije “Lude sedamdesete” veliki je fun ove moje kolumne. S pravom zastupanja dotične u slučaju kojeg ću opisati sa mnom je u kontakt stupio njen agent izbacivši pred mene izdašnu ponudu kakva se ne odbija. Ljudi moji, zavrtilo mi se od tih nula. Bilo ih je toliko da bi se neopreznom oku moglo pričiniti i da ću svoj dio posla napraviti zabadava. Moj zadatak, pače ugovorna obaveza? Biti pratnja na Milinom jednotjednom putovanju u Tunis i napisati reportažu u kojoj će se, dakako, ona pojaviti u naslovnoj ulozi.
“Hej, al’ što će na to reći tvoj dragi – Ešton Kučker?”
“Ko ga je..Što on ima s tim? Ja sam emancipirana žena koja ima pravo organizirati svoj život kako hoće!”, sjevnu joj munje iz oka.
“Fine with me. It’ s ok”, odgovorih rječitošću naše slavne missice Fani Čapalije. Čujte i sam sam osto paf, al’ kaj da vam velim – ‘zgleda da sam konačno uspio u životu – prodo sam se za šaku dolara.
Mojoj ekipi s Kronika VG odobreno je pravo snimati nas od 0 – 24 i iskoristiti taj materijal kad, kako, koliko god i gdje god želi u filmske i/li dokumentarističke i/li reportažne svrhe.
Mila moja Mila kaže da je “Frik iz kvarta” apsolutni hit u Hollywood-u i da je za sve novopečene i starokuhane glumačke zvijezde postala stvar prestiža pojaviti se u mojoj kolumni. Nećete vjerovati, ali moj urednik Žilec prisiljen je organizirati audicije gdje se odabire holivudska zvijezda koja će se taj tjedan sa mnom uputiti u avanturu opis koje će se naći na ovom portalu. Na audicijama vlada tolika gužva i komešanje da se svakom kandidatu prije ulaska navlači kaciga, štitnici za koljena, ruke i druga bolna mjesta, nešto kao u hokeju, jer džabe biti odabran, ako su te prije toga konkurenti(ce) na mrtvo pregazili. Mila ponosno ističe da je uspjela zahvaljujući tome što je u ruke dobila palicu. Ja se samo nadam onu bejzbolsku, a ne onu Žilecovu – vrag ga nestašnog dal’. Nije naime baš precizirala, a ja nisam imao želuca dublje istraživati taj slučaj s palicom.
Milinim iskrenim zanimanjem za moje ukoričene tekstove ili ti knjige ostao sam zatečen, a ego mi nabubrio – sav natečen. Ali ajde, čovjek bi još shvatio da jedna Mila Kunis čita Frika iz kvarta, ali to da su joj drage pjesme koje pjeva Jelena Rozga – to opasno zaprijeti dobrobiti mog mozga. “Mila Mila moja”, rekoh – “možeš li malo stišati muziku da mogu čuti stjuardesine upute u slučaju „imrđensi“?!”
“Ajde molim te, (Oh come on please – čisto da vam na tren zazvoni Milin dražesni engleski akcent) ko da te upute imaju ikakvog smisla u stvarnom slučaju imrđensi”, i na moje zaprepaštenje odvrne Rozgu do kraja tako da je čitav avion slušao hitove jedne od naših estradnih prvakinja (u zločinu). Pjeva Mila Kunis “Bižuteriju” uglas s Rozgom i to tako, matere mi, ko da na materinjem zavija, svaku riječ zna i još naglasak tako pogađa da bi reko čovjek da je naše gore list. Hvali se i da mojeg Frika može čitati bez prijevoda na engleski. Slaba je to ipak bila utjeha pa sam objeručke prihvatio žućkaste tabletice koje mi uz dobroćudno sugestivno namigivanje otpozadi krišom pruži njen badigard. Zaspo sam ko zaklan, dvoglasnom nesnosnom meketanju unatoč…
…Moja mila Mila je, usprkos mom kratkom i nadasve bezuspješnom protivljenju, inzistirala da odemo u turistički obilazak pustinje na devama. Njoj egzotika, meni tlaka jer nisam ljubitelj žege i sunca, no što je tu je – za to sam plaćen i valjalo se podčiniti njenim zvjezdanim prohtjevima i hirovima. Čekalo nas je nepregledno carstvo užarenog pijeska i sunca što je štipalo za oči gdje god ti pogled kroči. Nikad, baš nikad to ne završi dobro kad počinješ imati svoju volju i svoja razmišljanja o razmišljanjima i ukusima Mile Kunis. Ugovorom naime nisam bio obvezan slagati se sa svim njenim odlukama (ukoliko bi se mogle okarakterizirati opasnima po zdravlje), ali sam vrlo brzo naučio da je za mene najzdraviji stav bezuvjetno se složiti sa svim njenim stavovima i odlukama. Nije ni čudo da sam, jer to mora biti znakovlje neko, po povratku s našeg puta na kafe aparatima Tiska još danima isključivo izvlačio plastičnu šalicu za kavu s natpisom “Kad me cura ne pusti van s dečkima, napravim si pappuccino”. Mislim, nije mi Mila cura, al’ da sam ispo papučar, jesam…
K’o što smo već zaključili, premda mi je pomisao na boravak u pustinji, o kojoj Mila moja Mila misli samo najbolje, draga poput guranja igle pod nokat, pristao sam bez previše mrmljanja u bradu i ribarskog prigovaranja.
Jahanje deve bilo je “fantastično” iskustvo. Iscrpljeni pustinjski papkar posrtao je poda mnom kao da sam američki turist od pola tone žive vage. To biće je slinilo non stop da to nije normalno. Ja toliko sline ne bih mogao proizvesti ni da mi pred očima stalno iskaču samo najbolje od najboljih ženskih sisica. Mila, nemoj se ljutiti zbog ovih redaka, bilo je jače od mene. A možda je moj devar/devnik (ili kako se već devino muško zove) u pustinjskim dinama vidio pješčane sise pa zato toliko slini?
S obzirom na specifične izrasline po leđima nazvao sam ga – Kvazimodo. Doduše, obzirom na obdarenost mogao bi nositi i rumunjsko ime – Pimpekom Popescu. Vođa puta – mršavi beduin ruku tankih ko grančica, prekriven turbanom i sa sto slojeva bijele tkanine koja štiti od vrućine profesionalno je odrađivao turu i za mene, koji sam bio skokom gdje je Mila bila okom, vjerojatno mislio – bože kakav papak. Bio je to relativno unosan posao pa je, premda automatiziran i priučen, njegov šarm u kombinaciji sa samouvjerenošću bio dovoljan da čak i mene nevoljnog uvjeri kako je relativno sigurna rabota otisnuti se u to nepoznato pješčano prostranstvo koje je izazovalo strahopoštovanje.
Svakih pola minute morao sam miloj Mili davati vode. Ipak, nije prestajala pričati ni dok je pila. To je jedno čudo od žene. Premda je ta tura uobičajena, kratka i prilično bezopasna, mene baksuza uhvati sunčanica. Isprva nezamjetno, a onda sve jače i jače. Zabrinuta moja mila Mila sišla je sa deve, a ja sam sišao s uma. Kakve li sinhroniziranosti. Stadoše mi se priviđati divovski pješčani crvi što su razjapljenih ralja gledali u mene kao u neki slastan kolačić, pojaviše se i pješčane sirene koje su pjevale divnim ženskim vokalima (poslije će se ispostaviti da je to Mila opet pjevala Rozgu da mi bude bolje) i zavodljivim pokretima svojih plinovitih tijela omamljivale moju već ionako omamljenu percepciju, sunčeva lopta razmnožila se na bezbroj svjetlećih planeta koji su treperili u pješčanoj izmaglici, oživješe slonići s kišobrana mile Mile moje – lebdjeli su u krug oko mene kao da sam os nekog psihodeličnog ringišpila, glas beduina rasplinjavao se u neprepoznatljivost koja je dopirala iz dimenzije stvarnosti s kojom sam, očito, bio na lošoj vezi. Pješčane dine od desetak metara visine činile su se kao neprelazni planinski masivi. Iako su nas kamerama pratili nekakvi retardirani paparazziji koji su mislili da ih ne kužimo jer su pokrili glave turbanima epski film u mojoj glavi nisu nikako mogli snimiti. Tih se kadrova ne bi sramio ni kakav lukrativni holivudski filmski studio. Trip sa Milom Kunis u Tunis pretvorio se u trip, čisti LSD – Lud Sam Danas, Ludo Sunce Drma, Ludilom Se Drogiram. Kako se uspjevam sjetiti svega toga mogu objasniti jedino, očito mogućom, koegzistencijom jave i sna i pripadnih kombinacija to dvoje kojima sam bio izložen.
Mila je nadamnom rastvorila suncobran kojeg je kanila koristiti tek kad se dokopamo našeg odredišta – oaze opasane palmama i s mini jezercem pitke vode po sredini. „Nikad nije zgorega imati zaštitu više“, rezonirala je. Polegla me nježno i svježila mi čelo i zatiljak vlažnom maramicom, izgovarajući nešto što je sličilo molitvi. Premda me tretirala kao da sam na samrti ja se, majke mi, nikad življim nisam osjećao. Je li čovjeku potrebno to što zovemo bolešću da bi na čudan način ozdravio? Premda sam pokazivao znakove teških halucinacija meni uopće nije bilo tako loše. Čak štoviše, umjesto mučnine osjećao sam se nadasve zabavljenim. Svaka je Milina riječ bila slikovita i živa kao da Paul Gauguin, Salvador Dali i Vincent van Gogh međusobno ukrštaju kistove umočene u još neotkrivene boje nekog nepoznatog planeta kojeg nastoje oslikati.
“O god, o god, brže, brže, diže se pješčana oluja!”, čujem kako zagrmi Mila mila moja. Beduin koji je vodio našu malu karavanu misteriozno je nestao, čak bez tragova koraka u pijesku kao da je sam nečastivi bio naš turistički vodič. Poslije me Mila uvjeravala da je to najvjerojatnije naručeno ubojstvo i da joj je bilo čudno što ujutro u hotelu nije bilo internetske veze, a osoblje hotela ju ljubazno uvjeravalo da je pred nama prekrasan dan.
“Tko bi tebe htio ubiti moja Mila mila?”
“Kladila bi se na Millu Jovovich – pred nosom sam joj ugrabila ovotjedno gostovanje u Friku! Nije joj se to svidjelo, blago rečeno.
“Milla Jovovich kažeš? Joj bilo bi super da me i ona pozove na putovanje sa sobom. Bio sam zaljubljen u nju kad je snimila Peti element. Slatka je ko knedle od šljiva kad ih moja majka prelije vrhnjem i medom.”, vidio sam, jasno ko dan, Jovovich-ku kako me hrani tim rajskim specijalitetom.
“Mila, jesi li ponijela knedle od šljiva?”
“Dat ću ja tebi šljive, ali ispod oka. Brzo majmune, treba razrezat devu!”
“Nije deva papir, kako da ju režem?”, gledam u iscrpljenog Kvazimoda i s obzirom na moje sunčanično stanje uma ne razlikuje se nešto značajno od zgužvanog papira.
“Šuti i kolji friče, inače ništa od ove priče!”, u rimi me požuruje Mila moja mila.
Plavo nebo zaklonio je divovski crni zid sazdan od čestica pijeska. Približavao nam se munjevitom brzinom. Pitao sam se gdje li se sklonio onaj prokleti beduin koji mi se ionako nije sviđao. Kamo je mogao pobjeći? Zar u neku rupu poput zmije ili merkata?
Iako sam još uvijek bio prilično izbezumljen od specijalnih efekata kojima je obilovala moja slika realnosti ozbiljnost situacije je taman toliko bistrila moj um da sam mogao shvatiti kako moramo odmah reagirati jer nam inače nema spasa.
„Moramo ući u devu!!!“, urlala je moja mila Mila, a ja sam je svejedno jedva čuo od divljeg i zlokobnog zavijanja pustinjskog vjetra.
„Jel me čuješ, moramo odmah ući u devu!!!“
“Uđi ti u devu, nisam peder!”… nakon prvotne sodomijske asocijacije shvatio sam da misli na nešto drugo dok mi je u ruke gurala nož. Vrag će ga znat odakle joj. Valjda ga holivudske zvijezde uvijek nose sa sobom da se obrane od hordi dosadnih i nasrtljivih obožavatelja. Vidjela je da od mene neće biti koristi i stavila nož devi pod vrat. Smrtna opasnost probudi u njoj instinkte istinske akcijske junakinje kakvom je neki njeni filmovi, očito ne pretjerujući, i predstavljaju. Bude mi žao što nitko ovo ne snima – jer čak su i paparazzi nestali s vidika.
Tad oboje shvatismo da je jadno biće već mrtvo. Ubila ga beduinova pohlepa i nemar. Nismo imali baš vremena za žaljenje i ceremoniju ukopa, štoviše morali smo se ukopati u Kvazimoda da preživimo smrtonosni nalet Saharske piješčurine. Uostalom, ovako brutalno ostavljeni usred pustinjskog terena koji će, čak i da se možemo sjetiti čitavog puta do tamo, uskoro potpuno promijeniti svoju dotadašnju reljefnu konfiguraciju, truplo deve bit će prijekopotrebno da se:
A) sklonimo od pješčane oluje koja samo što nije tu
B) omogućiti da se noću ne smrznemo ako oluju kojim slučajem preživimo
C) da se zaštitim od sunca dok ne dođem k sebi i dok ne smislimo kako da se izvučemo iz te pogibeljne situacije.
Reže Mila mila moja devu nožem ko da je putar. Panika i adrenalin kao da su joj utrostručili snagu – otvorila je devinu utrobu kao konzervu tune – brzo i kirurški precizno. Nismo imali vremena izbaciti iznutrice pa smo se smjestili negdje između crijeva i srca – tim još do maloprije funkcionalnim organima jadne, napaćene životinje koja je umrla s čudnim smješkom – kao da joj je bilo drago što konačno svršava njen težak život rent a kamile.
Ležimo mi tako unutar još do nedavno živog bića. Tijesno je dakako no tko bi za to plako kad spašeni smo od pješčane oluje što živote ljudske nimalo ne štuje. Zavija podivljali vjetar, trese truplo i nas kao da smo unutar golemog vibratora a ne deve. Pijesak prodire i pod taj naš improvizirani krov – ali ipak u znatno bezopasnijoj količini no što bi bilo vani. Nije nam ni tako loše ako zanemarimo činjenicu da u devi smrdi kao da smo u kanalizaciji. U našem domu od devine utrobe slaba je vidljivost.
“Da kresnem upaljač?”
“Radije kresni mene.”
“Žao mi je Mila, zauzet sam.”
“Čime?”
“Misliš kime?”
“Whateveeer”, zakoluta očima.
“Baš si našla mjesto za flert – mislim stvarno. Nema ševe do unutar deve ha?”
“Odjebi, neću ti se nudit dvaput.”
“Fata je Fata, al’ dvaput je dvaput.”
“Ha?
“Ma niš…”
Fingiram da sam cmoknuo devino crijevo i vragolasto ju pogledam. Ona se zgrozi. To me veseli jer je slatka dok pizdi. Nije baš neki predsjednički apartman, ali toliko me pere sunčanica da mi se priviđa da boljeg smještaja nema. Imam i neka druga ne baš ugodna priviđenja – konkretno uvjeren sam da su devina crijeva dobroćudne zmijurine što su se oko nas omotale i gutaju sav pijesak da ne moramo mi.
“Ovaj beduin je opravdao svoj naziv.”, pokušavam vratiti malo veselja na Milino lice.
“Kak to misliš?”
“Pa ufuro nas je u bed, kužiš “bed u in”, iskoristilo smeće priliku kad si mi pomagala i šmugnulo brzinom pustinjske oluje.”
“Ne znam što mi je gore – tvoje fore ili ova prokleta deva.” nemilo će moja mila Mila.
Zaspao sam mučeničkim snom u kojem su se izmjenjivale groteskne slike napada troglavih deva, dronova koji su nas snimali i pucali po nama, sotonskog smijeha beduina i njegovih crvljivih zubiju i Eštona Kučkera koji me ganja jašući pustinjskog crva.
Kad se oluja stišala izašli smo iz deve koja je bila potpuno zatrpana pijesko. Žuti planet plijenio je čistoćom i tišinom.
“Pogledaj friče, eno oaze”, veselo ciknu Mila moja mila. “Ne mogu vjerovati da smo čitavo vrijeme bili ovako blizu”
“Možda se sažalila nad nama pa odlučila prići bliže.”
Pod palmom je sjedio naš beduin, mirno pušio smotani duhan i, poput narcisa, zurio u svoj odraz u vodi.
“Prokleti debilu, zašto si nas ostavio? Gdje si ti bio?!”, Mila mu skoči za vrat tako da sam je morao povući nazad da ga ne rastrga.
“Vaš urednik Žilec mi je rekao tako – kaže da akcijske scene podižu čitanost.”
“Isuse, ubit ću ga!”, poludim na moment, a i dva.
“Pa čekaj pa gdje si se ti sakrio?!”
“Nigdje, nisam se ni trebao sakriti.”
“Kako to misliš???!!!”, problijedi Mila sada već prilično izbezumljena.
“Oluja je bila umjetno stvorena. Ko snijeg u Dubaiju. Pogledajte tamo.”, uperi prstom.
“Vidite li one sivkaste tvorevine na horizontu?”
“Da, to je još neslijegnuti pijesak od oluje.”
“C c – dec negativ miss Mila”, na pidgeon englishu će beduin. “To su dva džinovska ventilatora koji su usmjereno otpuhivali pijesak točno prema vama. Meni je bilo dovoljno malo se pomaknuti na stranu i izbjeći problem.
“Ali ja imam bronhitis! Što da sam se počeo gušiti?!” Beduin ravnodušno slegnu ramenima.
“Meni u ugovoru nije pisalo da moram brinuti o vašem zdravlju.”
“O ti bijedni crvu!”, Mila moja Mila opet nasrnu na njega, a ja ju ovaj put pustim s lanca.
Oborila ga je na zemlju i dok je po njemu bjesomučno lamatala rukama ja sam se sagnuo do njegova uha i pitao ga za objašnjenje vezano uz devu:
“Kako ste uspjeli da živina premine baš u trenu kad smo trebali skrovište, odgovori i možda ju maknem s tebe.”
Lica prekrivenog rukama da se zaštiti pred olujom udaraca prizna da je devi dao tabletu cijanida koju je dobio od urednika Žileca.
Nisam svoju milu Milu maknuo s njega, a Žilec će me još čuti…
P.M.S. (Post Majsecov Scriptum) Ni za kakvu lovu ne pristajte ići s holivudskim zvjezdama na odmor jer to je sve samo ne odmor…
