U kiosk hrvatske lutrije,
Bojažljivim korakom ulazim
Da na ulici nema murje,
S oba oka budno pazim.
Nosim crnu odjeću,
Na licu maminu šminku
Svježe sam se obrijao,
Ličim na muškobanjastu klinku.
Pištolj mi u gaćama, drška jaja hladi
Pištolj nije pravi, o igrački se radi.
Moji roditelji ne rade
Doma se po cijele dane svade
Jedva da imamo šta za jesti
To se zbilja više ne da podnesti.
Čvrsto sam odlučio uzet stvar u svoje ruke
Sebe i sestru riješit egzistencijalne muke.
Prilazim do službenice u očajničkom trudu
Da prikrijem drhtanje svog ženskastog glasa
U pubertetu sam, pjevam sopran u KUD-u
I maštam o blaženstvu financijskog spasa.
„Dobar dan izvol’te“, žena mi se obraća.
Reko: „Dajte mi jedan jackpot“
Nije na glas rekla, al očito shvaća
Da ispao sam idiot.
„Mladi gospodine, da ga imam, iskoristila bih ga i sama,
Ne bi sjedila u ovoj limenci, ko stara – odbačena krama.
Brćkala bih noge u nekom tropskom moru
Odavno napustivši sjevernu zemljinu koru.“
„Oprostite, možda nisam bio dovoljno jasan“
Mnogo sam odvažniji i poprilično glasan:
„Pare na sunce, ovo je pljačka!!“
Urlam i plastičnim pištoljem prijetim
„Hm, hm, a ovo je policijska značka!“
Iz ruke joj službeni dokument izleti.
„Pa kako nisi u odori, majku ti milu?!“
Čudim se, dok mi entuzijazam naglo plasne.
„Pa zar nikad nisi čuo za murjaka u civilu? –
Bože, kako neki ljudi za vremenom kasne“
„Tu radim undercover, odlučno mi odgovara,
Odjeća ne čini zvanje, izgled često vara.
Tvoj način da dođeš do para mi se gadi
Zamisli kak’ bi bilo ženi koja ovdje radi
Jadnici bi sada stao herc od straha
Ja sam profi, pa teško dolazim do daha.“
Pištolj vadi, taj je sasvim sigurno pravi
Baš je bed kad ti cijev bulji prema glavi.
„Nisam vas htio preplašiti, ma nisam ni blizu,
Samo tražim način da preživim ovu krizu!“
Govorim joj iskreno i divlje ronim suze
Što padaju na stare, poderane šuze.
„Kaj ti misliš, da si jedini bez love?!
Tko danas dobro živi usred države ove?
No dobro, ima i takvih, al su izumiruća vrsta.“
Doima se za nijansu manje odlučna i čvrsta…
…Policajki i blijedom starčiću u kutu
Ispričao sam svoju potresnu životnu priču,
O krvožednim moljcima u kaputu
O problemima što ko gljive poslije kiše niču:
„Znate, ribu jedem samo onda
Kad je maznem nekom neopreznom ribiču“
„Pecao bih sam, al ni za udicu nemam
Krevet pun stjenica svakog jutra spremam
U školu idem pješke, dvosatna tortura prava
Za gablec žvačem djetelinu kao neka krava.
Curu nikad nisam imao jer se jako rijetko perem
Kući nemamo stepenice, po užetu se na kat verem
Zimi spavamo svi skupa, ležimo ko sardine
Tko spava sam, od smrzavanja pogine.“
Ima još nekog dobra na ovom svijetu
Uspio sam ražalostiti policijsku tetu:
„Mali, da te ovdje više nikad nisam vidla. Briši!“
Iz očiju mi, sad od sreće, ko iz kabla kiši.
Od siromaštva sam bolestan, ich bin kranke
Odo’ ja ipak do obližnje banke…
Piše: Zlatko Majsec
