Bilo je to ljeta gospodnjeg… ne znam točno kojeg, ali znam da je odonda prošlo barem 15 – ak ljeta gospodnjih, ako ne i koje ljeto gospodnje više. Sa svojom muškom ekipom krenuo sam na ljetovanje, nekih 10 – ak dana na otoku Pagu u kampu koji ime nosi po onom borbenom He-Man- ovom mačku zvanom Straško. Bila su to ona ljetovanja kad ne stigneš skupiti ni par sati sna dnevno, a dakako zbog gustih noćnih aktivnosti ili ti više no entuzijastičnog “odrađivanja” noćne smjene po plaži Zrće gdje navodno mnogi prče. Po povratku u šator vani već lagano sviće, a kako nismo bili dovoljno pametni da šator postavimo ispod kakve borove krošnje sunce i nepodnošljiva vrućina tjerali bi nas van već s ranim jutrom. Pazite, ne ranim iz perspektive kasnog lijegača već doista ranim. Budiš se u znoju, ne možeš disati od efekta peći i prijekopotrebni san mijenjaš za ipak nešto prioritetnije preživljavanje.
E i tako, vraćam se ja prve noći u naš šator. Nekim slučajem ostao sam sam, a zašto ne znam točno jer nas je divlja noć po diskačima raštrkala na sve strane ko rakovu djecu. U jednom sam trenutku na sredini plesnog podija zažmirio, predao sva tjelesna i poneko vantjelesno čulo zavodljivim čarima muzike i (tko zna koliko je to trajalo) kad sam otvorio oči, mojih drugova više nije bilo. Dok sam se kroz neko vrijeme s umorne noge na nogu krenuo vraćati u kamp sjećao sam se samo toga da sam dvojicu prije mog doslovnog zamračenja vidio u živom razgovoru s nekim slovenkama.
Kako mi orijentacija u prostoru nije baš jača strana po priličnom sam mraku dobrih pola sata bauljao kampom neuspješno tražeći sanitarni čvor u blizini kojeg smo postavili šator. Pritom sam, teturajući od bezbrojnih koktela koje se jetra trudila obraditi (svakako dirljiv, ali i bezuspješan pothvat) svako malo zapeo o nečiji klin i pritom jedva ostao na nogama. Pače nekim se Nijemcima obris mojeg gornjeg dijela tijela, a posebice face, jasno ocrtao na stražnjoj strani njihova šatora kad sam, spotaknuvši se o klin susjednog mađarskog šatora, iskoristio mekoću vanjske stranice njihovog prebivališta da nježno zaustavi moj slobodan pad. Šator se opasno zaljuljao , ali prevladala je poznata njemačka pouzdanost u izradi. Iznutra sam čuo “šajze” “idiotn” i slične lijepe riječi koje su me potakle da što brže napustim to poprište nemilog događaja. Pritom sam se spotaknuo o klin njemačkog šatora i u još slobodnijem padu umalo srušio obližnji poljski šator poznatom i iskušanom metodom njemačkog blitzkriega (metoda brzog ratovanja za one koji eventualno ne znaju što znači dotični termin). Dobro da nisam probudio Poljake jer bi još ispalo da su me Nijemci nahuškali da ih napadnem. Pukim poljupcem sreće i dubokog poljskog sna izbjegnut je potencijalni međunarodni incident.
No, kako to u mom životu obično biva, međunarodni incidenti tek su se zahuktavali i prijetili prijeći na znatno viši nivo.
Evo ti sanitarnog čvora. Konačno! Osjećao sam se ko Parcifal u blizini Svetog grala. Sad još samo da skužim s koje strane čvora je naš šator i moći ću svoje umorne kosti položiti na zasluženi odmor. Napravio sam, očekivano reklo bi se, pokoji krug dok ga nisam ugledao. Evo ga! Moj šator! To je ta plava boja, to je ta veličina za šestoro – sve štima. Nakon tolikog mukotrpnog lutanja nepoznatim terenom moje su molitve uslišene.
Dogovor je bio da se šator ostavi otvorenim kako pijani povratnici iz priželjkivanog noćnog razvratništva ne bi imali probleme s ulazom pa me nemalo iznenadilo kad sam zatekao zatvoren cif. Padne mi na pamet najlogičniji scenarij. Netko je prije mene, jedan od one dvojice u razgovoru sa slovenkama, a možda i obojica! (vesela maštarija) ušao s komadom u šator i, želeći malo intime, za sobom potegao cif. Teškom mukom otvaram šator jer cif stalno zapinje o tkaninu – tzv. textiline. Ulazim i u gotovo mrklom mraku otkrivam tamne obrise sardine posloženih tjelesa. Nema svrhe da prelazim preko njih i budim ih pa se smještam uz sam ulaz. Ni do dana današnjeg ne znam kojom logikom vođen sam za sobom, protivno dogovoru, iznutra povukao cif i zatvorio šator. Uljuljuškao sam se na nečiju meku vreću za spavanje, naslonio glavu na nešto što je podsjećalo na ruksak koji je, vjerujte, u tom času bio najudobniji jastuk i gotovo s ekstatičnim uzbuđenjem predao se jedva dočekanom zatvaranju očiju. Dok sam oprezno pripremao postelju, poput kvočke koja se namješta nad jajima, pod prstima osjetim nečiju dugu kosu. Kako su u ekipi svi osim mene bili kratko ošišani zaključim da je netko doista doveo “osvojenu” slovenku u šator i po “obavljenom poslu” zaspao uz nju. Nadam se samo prije nego što su došli i ostali. Ili su svi skupa sudjelovali u neobičnoj orgiji koju sam propustio? Bilo kako bilo nije me bilo više briga. Ja sam svoje dočekao i spreman sam za trijumfalni ulaz u carstvo snova.
Taman sam se namjestio da me ništa od ispod ne bode. Znate kako je u šatorima ako niste sretnik koji ispod sebe ima luftmadrac ili nešto slično. Uvijek vam se neki busen trave uporno zabija u kuk, uvijek neki kamen pokazuje perverznu sklonost da vam ulazi u guzicu, a drugi se naprosto ni pod koju cijenu ne želi odvojiti od vašeg bubrega.
E i taman, nakon stanovitog vremena nervoznog gniježđenja, nađem položaj u kojem me ništa ne smeta. Cesta prema prijekopotrebnom snu prohodna je, očišćena od svih prepreka. Kako li je samo slatko. Ničim ometan opuštam tijelo i prizivam sve krasne prizore protekle noći da me ispraćaju u obećanu zemlju. U jednom času, ne znam sanjam li da sam na policijskom ispitivanju ili mi je netko doista uperio jako svjetlo u facu. Brzo i bolno uviđam da ne sanjam već da mi nabrijani sredovječni Čeh drži lampu uperenu u moje lice i viče: “Co to je, co to je!!!??” Šator se manijački trese od njegovog divljanja i urlanja. Skupa sa šatorom tresem se i ja. Svjetlo mi razotkriva groznu činjenicu. Duga kosa koju sam napipao u mraku pripada šestogodišnjoj kćerkici podivljalog čeha koji očito nije poklonik ideje da uz nju provedem ostatak noći. Ne moram znati češki da shvatim što ovaj ludo uznemireni otac očekuje od mene želi, samo kako da mu uslišim želju kad sam za sobom, tenkre, zatvorio šator. U svoj ovoj panici i potresu ne samo da ne mogu pronaći cif nego više ne znam ni u kojem je pravcu izlaz. Poput retardiranog pavijana zabijam se u sve strane šatora, čas sam u društvu kćerke, čas u čudnom zagrljaju čovjeka koji me svim silama tjera van, tražim rukama prokleti cif, al’ što sam u većoj panici to teže razaznajem bilo što. U visokoj točci delirija opipam rukama konačno cif. Ovaj se zaglavi nakon prve trećine puta. Briga me, iskoristit ću taj mali prostor kako znam i umijem. Gotovo sam skokom prošao kroz taj otvor. Dakako putem sam zapeo s trupom izvan i nogama iznutra. Da se noge što prije pridruže gornjem dijelu tijela što je groteskno visjelo zapevši o nedovoljno širok otvor, pobrinuo se manijakalno bijesni čeh. Kad sam se čitav našao izvan šatora taman je svitalo i imao sam što za vidjeti. Naš je šator bio tik do češkog, gotovo identičnih dimenzija, boja i oblika. Kad sam sljedećih jutara išao na plažu uvijek sam išao skroz naokolo, da izbjegnem mrki pogled tate Čeha…
P.M.S. (Post Majsecov Scriptum) Mnogo hvala Ani Beč Robić na nesebično ustupljenim kamperskim fotkama. Hvala i (po prvi puta u Frikovanju – uh al sam se “apdejto”) umjetnoj inteligenciji za naslovnu fotkicu. Do čitanja…
