Goranku znam iz Dobrog dana. Da budem iskren, ne znam jesam li je ikad vidio van njega. Tako je to valjda kad ste negdje inventar (ja, ne Goranka). Kako to u nas već ide, upoznao sam je uz pivu preko njenih prijateljica koje su i moje prijateljice. Kako oboje ne robujemo, posebno ne subotom vani, nekim formalnim razgovorima o tome tko se čime bavi, naime mnogo je zanimljivije pustiti noć da ode nekim drugim tijekom, nisam odmah saznao da i sama piše, izrađuje kolaže i da je profesorica u školi. Nakon što smo, nevezano za ovo predstavljanje mailom spontano izmijenili neke svoje radove došao sam na ideju da, kad već sam nemam dar za crtanje (jednom sam prilikom igrajući pictionary imao zadatak predstaviti pojam slona, a moj je suigrač redom vikao: vješalica, rakun, pumpa za vodu…) predstavim Goranku kroz ovu mini izložbu pjesama i kolaž slika (naime to je bila moja dugogodišnja želja koju, ne bez malo ljubomore, sada posredno ispunjavam preko Goranke). Ajde, barem je naslov moj, tješim se. Osim šarenih dubina njenih pjesama iz kolaža izvire i neka dječja zaljubljenost u život nje kao profesorice tj. njima kao da pokušava izraditi osebujan spoj školskog udžbenika i bilježnice koji nisu propisani ku(ku)rikulumom. Pa pogledajmo, ovaj pročitajmo tj. konzumirajmo već kojim čulom želimo, jer ovdje ima materijala za uključivanje svih…
ŠAMANICA
U mojoj su kosi i na mojim prstima
upletene vrbove grane, perca i šarene perlice,
biserje, suho lišće i trunje
Kad hodam, kad trčim, kad letim,
vijore s mojih vlasi žute plave crvene zastavice
Razmahujem svojim raznobojnim trakicama na kojima pišu
moja imena i nazivi svjetova…
Na njih sam naslikala svoje želje i čežnje
Vjetar ih raznosi na sve strane svijeta
i vraća na pragove mog šatora – ispunjene i neispunjene…
…Moje su ruke dva riječna toka kojima dopuštam ići
kamo koji želi – ako lijeva rijeka teče prašumom
i prima u sebe splavi i splavare, ljude nasmiješene i shrvane,
moja će desna ruka možda mirovati i samo gledati
kako iznad nje prelijeću riječni galebovi i igraju se vretenca oko šaši…
Niz moja se ramena slijevaju vode u koje stanu
sve raže i školjke i kornjače
morski psi i dupini… svi nalaze stanište u meni…
Budim se ujutro s morskim travama zalijepljenim za potiljak
i nježno ih skidam i vraćam obali koju sam u snu napustila
Kroz moje oči lete gavrani i izlijeću u kriku
Miluju moje trepavice njihova crna krila
šire se zjenice u uzbuđenju iščekivanja novog
i skupljaju u tuzi i radosti napuštanja starog
Ukrašavam svoj trbuh kamenjem
koje dolazi iz dubine mora i rumeni se i bijeli
Kitim svoje grlo kristalima
koje je rađala Zemlja
Gore na meni ta užarena sjajna poludraga bića
i šapću ono što oduvijek znam
Moja su stopala zalog za radost svakog jutra
Kad se probudim i stavim ih na pod,
dva savršena stopala,
znam da mogu i želim biti ja – sad!
I zato kad kažeš: trebaš i moraš, zašto i daj –
Zaboravi, prođi i idi: ne znaš što znači biti žena
A opet, ako govoriš: moraš i trebaš i zašto i daj,
Stani, možda se i predomislim i naučim te
što znači biti žena.
DANCE MACABRE
Vrtim se i plešem poput derviša
Kao sjemenke maslačka lepršaju moji osmijesi
Svaki je prolaznik moj plesni partner,
Sa svakom ženom, sa svakim djetetom zavrtim se ovim trgom
Ne prestajem, ne prestajem,
Glazba me vodi dalje od mene
Kosa mi se lijepi za čelo, uz vrat
Znoj mi muti vid
Srpanj je…
U Pragu ljudi gledaju žonglere kuglama od pjene
(dobila sam takvu razglednicu neki dan, crno-bijelu)
Moja majka razmišlja kamo joj je život otišao
Mjesec je i zvijezde na nebu, moj se sin pita zašto je sam
Moja kći dvoji o putovanju na koje je otišla
A ja ne prestajem svoju vrtnju…
Neka ih… neka sjede i misle… neka im sjenke ulaze pod nokte
Plešem i dalje
Smijem se i moje je tijelo opušteno i predano
Svi su oko mene živi, i ja živim, i plešem
Ne prestajem ne prestajem
Već drhtim od umora jer satima plešem
Ne želim stati, još jednu stvar, samo još jednu…
Kad prestane glazba,
Dugačkim i sigurnim korakom,
Dostojanstveno, u punini,
Ponovno dolazi Bol
Strpljivo je čekala – zna da od nje ne želim pobjeći…
Moja majka već spava stisnutih pesnica
Sin na balkonu gasi cigaretu
I u pepeljari ostavlja opušak uspravan poput vojnika
Kći se zavlači u vreću za spavanje
Semafori pale i gase svoja tri otužna oka
Toplo je, budna sam i ostat ću budna do jutra…
A moja je Bol opet na svom mjestu, na sigurnom,
U meni…
Kako je mogu pustiti da ode? Mora praviti društvo
Bolima onih koje volim…
I zato plešem… Uvijek… Stalno…
Na ulici, u parkovima, balkonima…
Plešem jer se bojim.
Istiha
Istiha, Bože, pitam te:
“Ali mene, baš mene, voliš li?”
I tiho, tihano, Tvoj odgovor svet:
“Voli li sjeme cvijet?”
GDJE GOD ME VJETAR ODNESE…
Gdje god me vjetar odnese,
daj da mi vrč uvijek bude pun
Tvoje ljubavi i moje čežnje,
ma koliko se iz njega prosipalo.
Gdje god da se zadesim,
daj da znam da je to
najbolje mjesto za mene
i da me baš tu želiš.
I odakle god i kamo god
morala krenuti, vjerujem
da me samo vodiš u još jedan
Svoj stan,
i da nije važno gdje sam
– jer Tvoje je sve i sve je san –
već da je važno u tom snu biti
i ostati budan.
