Bok svima,
Ovo što slijedi nije moj, već tekst moje majke Višnje, inače psihologinje po struci, na temu rata u Ukrajini, a kojeg je objavila na svom blogu – Naše priče. Premda sam i sam o ovoj temi, ponešto drukčijim stilom, krenuo pisati, nisam mogao odoljeti ne podijeliti s Vama ovaj majčin tekst koji me potpuno ganuo i razoružao. Kad bi barem takav utjecaj mogao imati i na one velike (za sve ovo odgovorne) igrače…
Autor: Višnja Majsec Sobota
Zvuk sablasnih ukrajinskih sirena uši para i dušu razdire, tjeskobu i nemir bude. Sjećanja naviru na naše godine ratne, na ponos i inat devedesetih kada sam na zvuk sirene uvijek istu rečenicu, uz sočnu psovku, izgovarala: ‘Ma nećete nas sve pobiti!’
Rujan one ratne ’91. … Uredski tranzistor javlja da je kolona tenkova, zasuta cvijećem dijela razdraganih masa istoka, iz glavnog grada države ondašnje, prema nama krenula. Ratnih iskustava do tada nimalo, tek partizanski filmovi kojima nas obilato filali. Grabim telefon i panično pitam: ‘Ivo, kojom brzinom tenkovi voze?!’ S druge strane odgovor zbunjen i zatečen: ‘Pa valjda pedesetak kilometara na sat. Zašto … ?!’ Slušalicu spuštam, u sumanutom strahu dijelim i zbrajam, množim i oduzimam. Po mojoj računici ‘samo mi osam sati preostaje’ … Što učiniti, kuda i što s djecom, što …, što … ??
U sobi nas četiri … Kolegica do mene, ispod glasa, rukom zakrivenih usta, na telefon u šiframa šapće … Prisjećam se rečenice koju sam izgovorila, kao da je danas bilo: ‘Ako netko informaciju ima koja djecu našu spasiti može, neka je podijeli sa svima.’ Muk i tišina, glasa niotkuda. Djeca neka tako na sigurno pospremljena, dok povjerenje odraslih za cijeli život izgubljeno bilo.
A informacija je životu šansu mogla dati …
Ovih sumornih dana probuđeno je naše suosjećanje i identifikacija s ljudskom nesrećom, retraumatizacija i podsjećanje na traumatska iskustva proživljena prije nekoliko desetljeća, izvlačeći na površinu našu duboko skrivenu i potisnutu ranjenost i turobna sjećanja koja do danas izblijedjela nisu. Da ironija sudbine bude veća, prije nekoliko je godina jedan naš psihijatar rekao da se znakovi PTSP-a i nakon trideset godina javiti mogu. Ismijavali ga i poruzi izvrgli, a ovih dana baš trideset i još nešto godina od ratnih zbivanja i sveopćih patnji u Lijepoj ovoj.
Uspavana i inertna stara europska dama i njen samodopadni ‘ujak Sam’ s one strane ‘velike bare’, kalkuliraju i važu, a narodu agresor za vratom … Već viđeno, već doživljeno jer ta povijest, koja se ponavlja, izgleda učiteljicom života odustala biti …
I tako danas, kao i onda, u ratu prvo poginula istina, nenaplaćene račune na stol stavili, interesnim se sferama prijetvorno trguje, a između – onaj isti ‘mali veliki’ čovjek, napušten i prepušten sebi, s vječnom željom i motivacijom za boljim svijetom …
A dobri Đorđe Balašević u svojim ‘molitvama’, gledajući nas iz vječnosti posvemašnje, stihove pjevušeći ponavlja:
‘ … Samo da rata ne bude, ludila među ljudima,
veliki nude zablude, plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude – samo da rata ne bude!’
Izvor: https://www.nase-price.com/ivo-kojom-brzinom-tenkovi-voze/
