Arhipelag sjećanja…
…Sjećam se, vozili bi se u našem žutom stojadinu starom cestom na more. Stari, stara, mlađi buraz i ja. Mlađi buraz, nepunih 6 godina, vozi i psuje spore vozače. Nas preostalo troje stiješnjeni na zadnjem sjedištu sjedimo u tišini jer malog živcira kad pričamo dok vozi. Kako netko nešto kaže tako mu doleti šamar od malog. Kako, ne znamo ni sami jer ručicama jedva zahvaća volan i propinje se glavičicom da barem nešto vidi kroz šofer šajbu. Još i puši dok vozi. Prozori zatvoreni jer malog nervira kad je propuh. Mi se iza davimo u dimu, ali šutimo jer malog živcira kad pričamo dok vozi. Ne znam zašto lažem, došlo mi. Dakako da mlađi brat nije pušio dok je vozio. Dobro, dobro, nije ni vozio, ali bilo mi je nekako zabavnije pomisliti da jest. Bio je toliko sitnog rasta da bi se, gledano izvana, vozačko mjesto i dalje doimalo praznim kad bi ga na njeg posjeli. Zamislite samo kako bi to, u vožnji, izgledalo ovima što nadolaze iz suprotnog smjera.
Stara cesta se u ta, sad već davna, vremena, nije zvala starom jer je naprosto bila jedina cesta koja je nudila ludo uzbudljivo iščekivanje onog jednog zavoja iza kojeg će se konačno ukazati prepoznatljiva srebrnkasto plava površina velike vode.
Mlađem burazu i meni starci bi uvijek zadnje sjedište pretvorili u improvizirani ležaj. Naime, kretali bi uvijek jako rano – značajno prije svitanja. Par dekica uzduž sjedišta i dva jastuka na krajevima i nas dvojica braće bunovno bi se ispružili jedan nasuprot dugom, gurajući si smrdljive noge pod nos. To je valjda trebala biti anestezija koja bi nas dodatno uspavala. Rijetko bi upalilo, a čak i kad je, san je bio isprekidan jer je cesta bila odveć zmijolika da bi čovjek održao čvrst san. S druge strane, ono što je uvijek palilo bio je učinak vožnje na moj želudac. Redovito ispumpavanje na zadovoljstvo i ponos svih prisutnih.
“Zlatko, jel ti loše?”, upita zabrinuto mama.
“Bljuuuuuv!!!”, umjesto odgovora dok u vrećici poput netom izdahnulih zlatnih ribica plutaju ostaci korice kruha s putrom i marmeladom. Kad bih konačno malo došao k sebi, na ravnijim dijelovima autoputa nisam odvajao pogled od brzinomjera. Opčinjen željom da stari stojadina nagazi do daske, u tišini bih, znajući da bi majka odmah prosvjedovala, bajao i čarao, prizivao neke svoje duhove da starog preobrate u mahnitog luđaka koji će mamuzama podbosti svog vranca i natjerati ga do, za nas tada vrtoglavih 135 km/h. Opsjednuto usredotočen na narančastu kazaljku brzinomjera gotovo da nisam ni gledao van, u spoljašnju manifestaciju brzine, jer je njen numerički prikaz/dokaz bio zavodljiviji i napetiji. U našoj je obitelji već legendarna jedna moja rečenica iz tih pradavnih vremena: “Tata nemoj juriti brzo, pojako juri brzo.”
Godinama kasnije izvedba rigoleta će se odvijati u istim ranim satima, samo što će od krivudave vožnje ulogu dežurnog krivca preuzeti alkohol. Više neću imati prozirnu plastičnu vrećicu u rukama, a umjesto u majčinom, bit ću u zagrljaju wc školjke ili kakvog drveta. Osim toga, danas sam ja vozač i brzina od 135 km/h nije mi više toliko napeta – ne smijem reći kolika je – za slučaj da ovo čita neki prometni policajac.
…Ovogodišnje je ljetovanje s djevojkom bilo svojevrsni hibrid onih relativno bezazlenih, nježnih dječačkih ljetovanja s roditeljima i onih kasnijih, momačkih, prilično divljih i neobuzdanih. To su bili ti tjedni u godini tijekom kojih bi se opetovano osvjedočio kako nema boljeg sredstva za otklanjanje mamurluka od mora. Jedan ljekoviti buć i već si spreman za novu dozanja trovanja pivom, bambusom i jeftinim koktelima. Radio bi krvnički za neke sitne pare u kakvom lokalnom skladištu mjesec dana preko studentskog ugovora, a sad ćeš spiskati te pare za par dana pod motom – bolje 5 dana u 5. brzini nego 25 u 1. Nešto poput Grunfovih mudrosti (jedan od legendarnih junaka legendarnog stripa Alan Ford).
Bilo je nešto razvaljivanja i ove godine, ali ipak ne u tolikom količinama, nešto umjerenije, da ne kažem penzionerskije i s osjetno ranijim odlascima u krevet. Posebno raspoloženi za provod bili smo u ovom, široj javnosti, nepoznatom mjestu (pogledaj fotografiju), a koje, samo ime kaže, u sebi krije neviđen partijanerski potencijal.
A sad za (kao) ozbiljno – da vam pravo kažem, ne sjećam se da sam dočekao ijednu zoru vani. Ne iz forsiranja neke ranije donešene odluke već iz puke pospanosti kojoj se nisam želio opirati. Bez srama ili žaljenja za nečim propuštenim. Možda je to djelomično bila i posljedica toga što sam po prvi puta u ne znam koliko godina imao besplatan krov nad glavom na moru, pa sam, podsvjesno, znao da treba racionalnije rasporediti pare jer plan je ostati na otoku tri tjedna. Ako ću u svom stilu čitave noći častiti sebe i druge neću o(p)stati ni tjedan dana. Možda sam i malo ostario, vrag će ga znati, no nije u meni bilo one nadljudski nezadržive želje da do kraja iscijedim limun svake noći, da baš svako osipanje nebeskog svoda zvijezdama začinim kaosom epskih opijanja koja sa sobom, među ostalim, nose i sve one uspomene kojih se rado sramiš. Zadesio bi se se pokoji izlazak tu i tamo i bio dobrodošlo resetiranje sustava, ali u znatno manjoj frekvenciji i nešto suženijeg opsega sranja koja bi iz njih proizašla. Na prvu, moglo bi se činiti i pomalo “boring”. S obzirom da mi nikad ne može biti dosadno, radije bih to nazvao posvemašnjom opuštenošću i odsustvom svake želje da se radi išta osim ljenčarenja i (ne) rađenja (n)ičeg. Uostalom, kad s nekim uđeš u fazu odnosa da ne moraš više svaki put smišljati neki “spektakl” da bi se zajedničko vrijeme smatralo kvalitetno provedenim, počinje ono što bi neki nazvali dosadom, a ja bih nazvao privilegijem odsustva bilo kakvog grča da se mora bilo što napraviti, bilo kakav dojam ostaviti ili ako baš hoćete – zadiviti. Životarenje običnim, laganim tempom, bez ikakvih posebnih očekivanja i prohtjeva. Rasterećen od obaveze da redovito pišem, općenito da se bavim ičim kompleksnijim od ugađanja bazičnim nagonima. Održavanje osnovnih životnih funkcija jer život je najljepši kad je najjednostavniji, lišen svih tih komplikacija koje su nam, većinom, nepotrebno nametnute. Jesti, piti, spavati, plivati, ševiti, spavati, hodati, pričati, šutjeti, spavati. Svođenje samog sebe na civiliziranu verziju divljaka iz nekih davno zaboravljenih vremena. Vidim ga kako umjesto u gustoj džungli lovi među gusto postavljenim policama u Plodinama, umjesto u špilji spava u krevetu, umjesto s izvora naginje iz plastične boce ili pipe. Na granici retardacije, ugodno tupav i rasterećen. Ružičasti slonovi prskaju se u plićaku, svemirski vulkani svojim paklenskim vatrometom otapljaju čitave galaksije, čudan krokodil s grivom, svakakve su se oblici množili ispod sunčevim zrakama grijanih spuštenih vjeđa.
Najbolje kod godišnjeg odmora je što ti odjednom najveća briga u životu postane odabir kafića gdje ćeš popiti kavu i plaže gdje ćeš se kupati. Drama.
Ležiš na pijesku tik do mora, daleko od svakodnevnim problemima opterećene verzije samog sebe, koji živi tamo negdje gore na kontinentu, skoro si zaboravio gdje. Toliko si opijen mediteranskom klimom da ti se vlastiti problemi čine gotovo kao nečiji tuđi. Apstraktni kao da ih je Picasso naslikao, opasno se skupili u morskom pranju pa presušili na suncu. Zaranjaš šape ko lopate u pijesak koji ti meko sipi niz prste. Mackaš se kremicom na bazi mrkve u koju je nadotočeno maslinovo ulje – poput napacanog komada mesa koje je od mora još i pošteno zasoljeno. Slijedi roštiljanje, ali dobrovoljno i pod vlastitim uvjetima trajanja.
Nebo je slika neumornog slikara oblaka koji se brzo zasićuje stvorenim i nikada ne staje s radom, gnjurci koji osim što prizivaju prostu rimu, šarmantno i nenametljivo lebde nad vodama u potrazi za kakvom srdelicom ili papalinom, strani turisti na brodićima čija se tijela bespoštedno cvrče na podnevnom suncu, miris smilja, sol na koži, njeno osunčano ljeskajuće dupence koje sam rado žigosao poljupcima, ponovni ulazak u osvježavajuću tropski svijetloplavu vodu koja iscjeljuje… Treniram – umjesto trčanja odabirem plivanje – način trenke koju ne mogu toliko izvoditi na kontinentu, brojim zaveslaje kraula i nakon 10 dana ponosno uviđam da mi se škemba smanjuje, jedva čekam da i ona to primijeti. Večeri uz točenu pivu i pokoje gurmansko prepuštanje lokalnim specijalitetima po principu – kad nepce pod okusima popusti, čovjek si lakše skupoću dopusti. I dok se mi tako meditativno lijeno prebacujemo s jednog dijela otoka na drugi, uživajući u svim zemljopisno gurmansko enološko hmeljno spiritualnim delicijama koje se pružaju, odrasli otočani – ta divna čudna sorta izrazito sklona tračanju, moraju nešto i raditi. Valjda su zato mnogi od njih skoro pa bijeli ko sir u odnosu na strance koji kao da su došli prirodnim putem promijeniti rasu. Ne stignu se jadni ni okupati, ali to im toliko teško i ne pada jer davno su za to izgubili volju. Ugošćuju nas, prevoze morem, prodaju hranu, suvenire i razne drangulije, doktori puše i ćakulaju tupkajući bijelim klompama u hladu pred praznom ambulantom u kojoj su pacijenti tolika rijetkost da se nađe vremena s njima vremena kritički razglabati o svijetu i čovjeku, voditi grad… – e to je priča u kojoj bi se možda i najradije našao. Naime, čini mi se da nema lagodnijeg i manje stresnog posla od rada u gradskoj upravi kakvog jadranskog otoka srednjeg uzrasta. Lova stalna, a napor nikakav ili neznatan. Odgovornost postojeća, ali minimalna. Taman da se ne osjetiš sasvim beskoristan, ali bez prevelikog znojenja. E ljudi moji, to je život, bar za mene. Shvaćam da su njima, otočanima, zime depresivne i teške i da su u nedostatku većih briga i one najmanje čine ogromnima – (jer ulijeni se čovjek lako pa onda u svaki radni zadatak ulazi van forme i s otporom), ali to je rizik na koji sam spreman. Eh, moje puste sanje. Ne mogu ni zamisliti kakva bi mi veza trebala da se tako negdje uvaljam, u Rapsku gradsku upravu – evo sad sam odao lokaciju svog donedavnog ljetovanja..
..Boravak na onim, srećom, slabije posjećenim, divljim plažama Raba, bio bi grijeh okarakterizirati bilo kojom drugom riječju osim – rajski. Čovjek stvarno ima osjećaj zahvalnosti pred morskim božanstvima koja su mu dopustila da za sebe pronađe taj ljudskom prisutnošću neoskvrnjeni dio nadrealno lijepe prirode. Možda je i tu svoju oznaku ostavio Posejdon na D.-oj nozi. Ima tri uske trakice smeđe boje koje neodoljivo podsjećaju na osti staroggrčkog kralja mora. Mi smo u malom privatnom raju čiju prepoznatljivu zvučnu kulisu čine cvrčci. Orkestar koji svira bez pauze. Zabaciš ručnike, napumpaš luftić s likom morskog psa kojeg ste nazvali Nemanja, svrdlajući šiljkom rupu u pijesku namještaš suncobran, namažeš dragu po leđima, onda ona tebe – dakako ne bez doskočice – “hoćeš da te malo zalijem bijelom kremicom?”, pa se onda fino uronite u bestežinsko vodeno stanje iz kojeg više nikad ne želite izaći. Kao bebe u majčinoj maternici. Savršenstvo životnih uvjeta. Milina u svom zenitu. Ako je površina malko pretopla svježinu pruža zaron u dubinu gdje sunčevi žarnjaci nemaju tolik utjecaj. Kad izađeš iz mora, ne što ti se izlazi, već što si umoran od plivanja, nabacuješ kamenje da plima ne dopre do ručnika razapetih na pješčanom prijestolju na kojem stolujete poput Adama i Eve. Prvi ljudi, na tren smo opet prvi ljudi. Beskrajno sam uživao u fizičkom radu. Ne dajte mi da mislim, dajte mi da nosim kamenje od točke A do točke B – i odmah sam sretniji. Blažena retardacija – tako podcijenjeno stanje. Uranjaš konzerve pive i bocu vode u plićak da zadrže hladnoću – između kamenja da ih more ne odnese. Imate i par krafni, paštetu od lososa, dva peciva sa sjemenkama dva paradajza i dvobroj stripa Zagor. Što još čoviku za život triba!? Osim možda nešto malo para za ostanak u tom raju. Otići ćete kad će vam se ići, a možda i nećete jer vam se zapravo i nije baš išlo u tom trenu kad ste odlučili ići. Nije ni važno. Nigdje se ne mora se stići, ništa drugo obaviti, o ničemu dobro razmisliti. Treba samo ležat, upijati sunce, mirise biljaka, oblake i… i golaće na plaži do naše, a koje, nasreću, vidimo samo iz vode jer su plaže odijeljene ogromnim smećkasto žutim stijenama. Dva gola Čeha na plaži Pudarica. A što sam mogao nego prekrstit ju u Pederica. Njihove čokoladno osunčane surlice ulaze u vodu. One im valjda dođu ko kobilica. Da lakše drže kurs dok plivaju…
Nastavit će se…
