Sjeli smo u auto i krenuli prema obližnjoj šumi, malo izvan grada. Cijelim putem do tamo Karlo je pušio lulu poput nekog starog brodskog kapetana. Nakon par minuta količina dima bila je tolika da je prilično otežavala vidljivost. „Bez brige, znam put napamet“, rekao je Karlo nakon što je primijetio da se nervozno meškoljim na stolcu. „Lako za to, znam i ja, samo znaš li današnje uvjete na cesti napamet? Čovječe, pa vozimo se ko gorile u magli!“. Premda nisam vjernik, nakon što smo stigli na željenu lokaciju, imao sam potrebu dići pogled ka nebu i nepoznatim silama zahvaliti što sam živ. Razlog zbog kojeg smo tu došli je, nazovimo to tako, trkački trening. Obojica smo se u zadnje vrijeme udebljali pa smo odlučili nešto poduzeti po tom pitanju. Manje pive, bureka od mesa i sjedilačkih sportova, a više kretanja i zdravih smiksanih sokića. Meni je najdraža kombinacija od manga, banana i jagoda. Kad to ispijem krvotokom zapuca vatromet svježine. Problem je u tome što nije teško krenuti na dijetu već je problem u njoj dovoljno dugo istrajati da bi se vidjeli rezultati. Distraktori vrebaju na sve strane, a o tome da je ovaj današnji odlučni i snažni Ja dijametralno suprotan sutrašnjem povodljivom slabiću, da i ne govorim. Trebali ste me sinoć vidjeti kad sam u kuhinji nehotice zatekao hrpu bajadera. Nakon kraćeg odmjeravanja snaga i jalovog odgovaranja samog sebe od zločina krenuo sam prema njima kao razjareni bik u španjolskoj koridi. Za razliku od onih polusuicidalnih španjolaca bajadere nisu imale nikakve šanse pobjeći u stranu.
Vjetar je neumorno fićukao kroz ogoljene grane borove šume uokvirene makadamskim putem kojim smo kanili protegnuti svoje donje ekstremitete. Muzika šume smirivala je um i udahnjivala dječju poletnost. Jeka cvrkuta ptica dopirala je kao s drugog svijeta. Par svježih tragova traktorskih guma bili su jedini podsjetnik da i čovjek katkad zađe u ove predjele. „Vjerojatno da si nasiječe drva za zimu“, reče Karlo i podigne majicu. „Ovo je još od Božića“, doda tresući salom u stilu trbušne plesačice. Pored jednog natrulog panja ležala je sjekira i nešto nalik na friško presječenu cjepanicu. Odlučio sam se malo glupirati, kako to već nezahvalna i razmažena gradska čeljad voli raditi u prisustvu nečijih prijekopotrebnih životnih resursa. Držeći cjepanicu na tjemenu, predložio sam Karlu da sjekirom simulira pokušaj cijepanja drva na mojoj glavi. Postavili smo njegov mobitel na haubu auta i namjestili okidanje za 10 sekundi. Fotku sam odmah stavio na facebook i nazvao ju – menadžment poslovne sigurnosti u vanjskoj pripremi ogrjeva. Kad je vidio objavu Karlo je grunuo u smijeh: „E nemrem verovat koji si ti debil, trbuh me boli od smijeha“ „Nije to loše, pa došli smo ovdje smanjit svoje škembe“, odvratih mu, praveći se da nisam posebno impresioniran time što sam ga nasmijao. Iz čistog egotripa htio sam svojom tobožnjom rezerviranošću pojačavati efekt provaljene fore. Ipak, nisam dugo izdržao, povukao me njegov zarazan smijeh i uskoro smo obojica nehotice vježbali trbušnjake. Bio sam duplo sretan jer ne samo da sam bio sretan već sam bio i sretan što sam konačno sretan.
Krenuli smo polako trčati, s noge na nogu i sve teže dišući. Premda isprekidanog daha još sam uvijek bio dovoljno svjež da zaneseno prozborim: „Kad bi mi barem srce bilo ovako ispunjeno i kad sam u stanu, opkoljen s četiri zida. Ovdje ti ne trebaju ni piva ni čokolada da ubiješ vrijeme i kompenziraš neki (ne)osviješteni emotivni nedostatak. Tu je sve dovoljno jednostavno da bi se uživalo u nemanju ničeg, a zapravo imanju svega potrebnog“. Karlo je reagirao filozofirajući kroz kratke izdisaje: „Ha ne znam baš, a od čeg bi živio?.. Moraš nešto i jesti.. Lako je punog želuca podcjenjivati civilizaciju.. Niti imaš organizam prilagođen životu u divljini, niti su današnji prirodni resursi isti kao i prije 10 000 godina.. Pa daj zamisli da sad svi odjednom odluče živjeti u šumi ..Matematički gledano to bi ti otprilike bilo 10 000 ljudi na jednu divlju svinju.. Čovječe, ne samo da bi pretilost bila u rapidnom padu, već bi slijedeći popis stanovništva bio doslovce čas posla .. i to za jednog popisivača.. Kužiš predaleko smo odmakli… previše nas je.. ne bi preživjeli bez industrijski stvorene hrane..“ Hm, a što ako je u nečijem tajnom interesu da u to vjerujemo“, gerilski se ubacujem. „Joj daj nemoj opet počet s tim svojim teorijama zavjere“, Karlo zakoluta očima. „Teorije zavjere su najčešće ružno ime za istinu“, odgovorim želeći još nešto reći, ali sam procijenio da za to nemam više dovoljno kisika u plućima. Bolje da štedim snagu, bili smo prešli tek par stotina metara, a već sam hroptao kao da sam na izdisaju. „Zvučiš ko da si trebao napisat testament prije nego što smo krenuli“, podbode me Karlo.
U tom času načuo sam čudan šum. Nisam mu isprva pridavao pažnju no za par trenutaka mogao sam dobro čuti nešto nalik topotu malih nogu. Okrenem se i ugledam čopor divljih pasa na nekih tridesetak metara udaljenosti od nas. Bez laveža, bez ubrzavanja koraka, njihove su šape u sinkroniziranom trku jezovito kaskale za nama po sitnom kamenju šumske staze. Prestravljeni, obojica smo počeli ubrzavati trk. „Ne okreći se, to će shvatiti kao znak slabosti i napasti“, rekao sam Karlu. Od kad si ti to postao ekspert za psihologiju divljih životinja?, postavio sam pitanje samome sebi. Adrenalin je šumio u ušima, izoštravao percepciju i davao navalu neslućene snage. Ipak, obojica smo sa strane pogledavali koje bi drvo bilo najprikladnije da se na njega popnemo u krajnjoj nuždi. Nismo bili ni primijetili, a već smo bili u polušprintu, sa čoporom na nepromijenjenoj udaljenosti za nama. To što i dalje nisu ispuštali nikakve zvukove činilo je čitavu situaciju dodatno sablasnom. Možda su to neki vjerski psi zavjetovani na šutnju? Do auta je bilo još dobrih kilometar i pol. Isuse, nećemo valjda ovako skončati, rastrgani od gladnih pasa lutalica? Prvotni adrenalinski šok pretvarao se u svijest da će biti teško zadržati ovakav tempo čitavo vrijeme, ali idemo, idemo u totalni šprint pa šta bude, bude. U grudima je pekao strah i nedostatak kondicije. Nismo se imali hrabrosti okretati, kao da se ništa strašno ne može dogoditi sve dok nam se pogledi ne susretnu s četveronožnim pratiocima. U potpunom transu samo smo trčali i trčali, ne obazirući se više na ništa osim da se domognemo sigurnosti auta prije no što nas zaskoče slinavi pseći očnjaci. Vjerojatno se ne mogu odlučiti koji je od nas dvojice ukusnija šnicla, zato nas još ne napadaju, zaključivao sam, čudeći se što mi takve gluposti prolaze glavom u ovakvom trenutku. No nije to sve, čitavo mi je vrijeme pred očima bila i davna školska lektira: „Ne okreći se sine“. Kud baš sad, kud me baš sad moj glupi mozak pokušava nasmijavat, ne ne, ništa od toga stari, ja se ovdje borim za preživljavanje, odjebi ti sa svojim forama…
…Kad smo se konačno domogli auta shvatili smo da je pseća banda bila već odavno odustala od potjere. Cijeli taj horor scenarij srećom su projicirali samo naši uplašeni mozgovi. Valjda smo previše zatrovani Hollywood-skim filmovima. Znoj mi je, kao iz slavine, nemilice kapao s čela i natapao majicu. S dlanovima podbočenim o koljena, jedva loveći dah, Karlo je, blijed ko krpa, procijedio: „E kako sam se usro, mislio sam da smo gotovi. Ne mogu uopće zamislit tu bol kad ti nečiji zubi razdiru meso. „Stari moj, kakva dijeta, samo pusti pse na mene i da vidiš. Za dva dana ravan ko daska“, izletilo mi je čim je Karlo ubacio mjenjač u prvu. Filmski znakovito me pogledao i nakon par grimasi suzdržavanja prasnuo u smijeh popraćen suzama olakšanja. Sigurnost zatvorenog auta rastvarala je maloprijašnje šokove i postupno ih pretvarala u ogromno rasterećenje i ushit, dodatno pojačan glasnom muzikom. Bogatiji za itekakav doživljaj za prepričavanje jedva smo čekali večerašnji susret s ekipom jer tek dijeljenje s drugima u potpunosti zaokružuje ovakve priče i udahnjuje im smisao. A doći će nam to i ko svojevrsna terapija.
Na nebu su crni oblaci prepuštali svoje mjesto suncu. „Kako na nebu tako i na zemlji“, opet su me spopadale religijski obojene misli, premda, ko što rekoh, nisam vjernik…
