Povodom Dana mjesta Dubranec i blagdana njihove nebeske zaštitnice, Majke Božje Snježne, koji će se i ove godine tradicionalno obilježiti 5. kolovoza svečanim i velikim proštenjem u organizaciji Župe Majke Božje Snježne u Dubrancu, želimo malo podsjetiti na bogatu i fascinantnu povijest ovog kraja.
Ovo događanje, koje se posljednjih godina uspješno vratilo na nekadašnju prepoznatljivu razinu namijenjeno je okupljanju domaćih župljana, vjernika i hodočasnika iz cijelog Turopolja i okolice.
Kao posebna novost ovogodišnjeg proštenja u srijedu, 5. kolovoza, najavljeno je pješačko hodočašće iz Velike Gorice do Dubranca, koje organizira Molitvena zajednica Božje milosrđe. Uz duhovni program, organizatori pripremaju i raznovrsne sadržaje prilagođene cijeloj obitelji. Više pročitajte ovdje.
Kako bismo uoči ove svečanosti oživjeli duh prošlosti, donosimo povijesni pregled nastanka i obnove župne crkve u Dubrancu, oslanjajući se na zapise iz drugog sveska djela “Povijest Plemenite Općine Turopolja nekoč Zagrebačko polje zvane”, koje je uredio, napisao i troškom iste općine izdao Emilij Laszowski 1911. godine u Zagrebu, uz suradnju Janka Barlèa, dr. Velimira Deželića i dr. Milana Šenoe.
Povijesni pregled nastanka i obnove župne crkve u Dubrancu
Povijest župne crkve Snježne Majke Božje u Dubrancima započinje u 17. stoljeću, kada zapisi kanoničkih vizita iz 1622., 1630., 1634. i 1642. godine u cijeloj župi ne spominju nijednu drugu crkvu osim tadašnje župne crkve svete Katarine u Vrhovju.
Oko 1650. godine župljani su u Dubrancima (op.a. tako ime navodi autor), nedaleko od župnog dvora, sagradili malu drvenu kapelu Majke Božje koja je služila kao domaća kapela župniku kako u zimsko doba i po ružnom vremenu ne bi morao ići do udaljene župne crkve u kojoj se zbog udaljenosti i osamljenosti nije moglo čuvati Svetotajstvo.
Prvi detaljan opis te kapele donosi vizita arhiđakona Ljudevita Vukoslavića od 14. prosinca 1668. godine, u kojoj se navodi da je kapela bila malena, ali joj je radi udobnosti naroda prigrađeno prostrano predvorje sa zvonikom i zvonom. U njoj se nalazio mali žrtvenik urešen slikama Majke Božje te drveni pozlaćeni kip blažene Djevice Marije s Isusom u naručju.
Kapela je već tada uživala veliko štovanje naroda te je imala 22 velike i 50 manjih svijeća, dvije slike u okvirima, 20 relikvijara i 40 ručnika te tri srebrna kaleža, pokaznicu, četiri svilene kazule i 12 misnih košulja. U njoj su se čuvala i dva misala i ritual, dok je župna crkva imala samo jedan misal. Vizita iz 1678. godine bilježi da se Svetotajstvo čuvalo u starom svetohraništu bez ključa, strop u kapeli bio je oslikan likovima svetaca, a u predvorju, načinjenom na seljačku, nalazila su se još dva žrtvenika: Navještenja blažene Djevice Marije i svete Barbare.
Kapela je u to doba bila imućna te je posjedovala vinograd Bukovčak na osam kopača s klijeti koji joj je ostavila gospođa Pluščak, drugu klijet kod župnog dvora i treću do kapele, devet bačava, bedanj, prešu, dva hambara, dvije kućice s vrtovima i oranicama te znatne količine novca, vina, žita i soli u dugu kod župljana, a oko kapele nalazilo se i groblje.
Oko 1688. godine, kada se prvi put ističe da je podignuta u čast Snježne Majke Božje, kapela je znatno poljepšana. Staro svetište pretvoreno je u sakristiju te je sazidano novo svetište dugo tri i pol hvata, koje je 1689. pokriveno, a 1692. godine dograđen mu je i novi zvonik. Godine 1692. postavljen je novi veliki žrtvenik podijeljen u tri dijela.
U donjem dijelu nalazilo se pozlaćeno svetohranište s dva anđela sa svijećama te kip Djevice Marije s Isusom u naručju odjeven u izvezeno svileno odijelo, uz kipove svetog Ivana Krstitelja, svetog Matije, svetog Joakima, svete Ane, svete Elizabete i svete Veronike. Drugi dio sadržavao je kip svetog Trojstva i kipove apostola Petra, Pavla, Andrija i Tome, dok su u atici bili kipovi svetog Josipa s Isusom, svetog Roka, Sebastijana, Lavrencija i Stjepana, a na vrhu svetog Mihaela i dva anđela s trubama. Na žrtvenik se stavljala i čudotvorna slika Majke Božje sa starog oltara, smatrana izvorom svih pobožnosti i čudesa u crkvi, uz koju su se čuvali brojni zavjetni darovi hodočasnika poput srebrnih kruna, srebrnog lanca, srebrnih ruku, nogu, oka, zuba, voštanih figura te dva okova koje su darovali ljudi umakli iz turskog ropstva.
U predvorju su tada stajali žrtvenici svete Barbare i svetog Jurja. Iz vizite iz 1693. godine doznaje se da je ban Nikola Erdödy kapeli obećao 100 rajnskih forinti, podban i supruga darovali su zasužnjenu Turkinjicu za otkup ukradenog ciborija, a zemaljski blagajnik Ivan Uzulin također je oporučno ostavio 100 forinti. Vizita iz 1704. godine navodi da se godišnjica blagoslova kapele slavila na treću korizmenu nedjelju, svetište je imalo hrastov svod, a 1703. prigrađena je zidana sakristija s tri prozora.
Još 1701. godine nabavljen je drveni Božji grob po uzoru na isusovačke, ukrašen s osam prizora muke Isusove i 28 lampica. Već 1709. godine započela je gradnja crkvene lađe kao nastavka svetištu, a 24. siječnja 1714. godine Plemenita općina turopoljska zaključila je u svojoj kongregaciji da se zamoli biskup Mirko grof Eszterhazy da dosadašnju kapelu proglasi župnom crkvom dubranečke župe.
Arhiđakon Nikola Bedeković već je 20. lipnja 1714. u kanoničkoj viziti naziva župnom crkvom. Gradnja se odužila jer je puk bio spori na radu, iako je vlastelin Franjo Kamenjan o svom trošku naručio kameni okvir za glavna vrata. Kada je gradnja dovršena, arhiđakon Matija Mužinić 1726. godine nalazi crkvu u lijepom stanju s dva nova pokrajna žrtvenika.
Žrtvenik svete Ane postavila je Ana Stepanić, supruga Franje Kamenjana, s kipovima kralja Davida, patrijarha Jakova, slikom svetog Ivana Nepomuka te kipovima svete Lucije, Agate i svetog Jurja na konju. Žrtvenik svetog Franje Paulanskog podigao je bivši podžupan Žiga Škrlec s kipovima svetog Franje Serafskoga, svetog Antuna, slikom Triju Kraljeva te kipovima svete Katarine, Barbare i svetog Jakova. Arhiđakon Stanko Pepelko 1740. godine bilježi da je crkva okrenuta prema sjeveru, ima glavna vrata prema jugu i pokrajna prema istoku s dovratnicima od rezanog kamena, drveni kor, drveni strop i drveni zvonik s dvije kupole nad glavnim vratima te opremljena veličanstvenom propovjedaonicom s kipovima evanđelista, crkvenih naučitelja i arkanđela Mihaela.
Po smrti Ane Stepanić crkvi je ostavljeno 300 forinti za izgradnju novog zvonika, što je pozajmljeno Franji Peharniku za kupnju dobra Jamnice. Arhiđakon Adam Antun Čegetek 1749. zabranjuje ukapanje mrtvaca u crkvi zbog neravnog poda od opeke i nalaže da se grobnica pod sakristijom prekrije kamenom pločom. Krov je ponovno prekriven 1759. i 1762. godine. Od 1747. godine pri crkvi je djelovala bratovština svete Krunice, a crkva je imala i dva vinograda u Vukomeriću s pravom vinotočja. Godine 1768. spominju se novi zidani kor s malim orguljama, novo nebo za tijelovske procesije i dva nova fresko-oslikana žrtvenika na zidu, dok je župnik Mijo Žalec popravio drveni zvonik.
Godine 1777. Plemenita općina turopoljska ponovno obnavlja trošni zvonik s dva zvona težine četiri i tri cente. Iz vizite arhiđakona Ignjata Zupančića 1799. godine saznaje se da je crkva bila duga 14, a široka pet i pol hvati, s kamenim podom. Unutra su stajala tri žrtvenika: glavni, žrtvenik svete Ane (sa slikom svete Barbare) te žrtvenik svetog Josipa. Zbog naredbi Marije Terezije i Josipa II. otvoreno je novo groblje na brdašcu Bračeku, no župljani su se i dalje protivno zabranama ukapali oko crkve sve dok arhiđakon nije strogo zapovjedio župniku Petru Grdiniću da to obustavi.
Plemenita općina turopoljska dodijelila je 1804. godine 26.000 komada daščica za pokrivanje crkve i dvora. Nakon dugog spora župnika Josipa Galovića s Plemenitom općinom turopoljskom oko prava sajmovanja na Katarinino, kralj Franjo II. podijelio je 1831. godine crkvi pravo održavanja godišnjega sajma 30. lipnja i 25. studenoga.
Novi zidani zvonik podignut je tek 1823. godine, gotovo stoljeće nakon oporuke Ane Stepanić. Župnik Galović dao je 1826. godine kod Antuna Shiffera u Zagrebu izliti novo veliko zvono teško 12 centi i 10 funti od starog zvona i starog turopoljskog topa. U zvonik je tada postavljeno i zvono iz dokinute crkve svete Katarine iz 1669. godine, teško dva i pol centa. Srednje zvono iz 1849. godine prelio je 1883. godine Mate Majer u Zagrebu na poticaj župnika Franje Peterce. Vizita Ignjata Ročića iz 1850. opisuje velika proštenja na Snježnu Gospu, Veliku i Malu Gospu te novu drvenu zgradu s kuhinjom, sobom i komorom koja je služila kao krčma. Pokušaji obnove crkve 1854. godine pod župnikom Karlom Matačićem propali su zbog nesloge oko gradnje potpuno nove crkve ili obnove postojeće.
Stanje se drastično pogoršalo pa župnik Franjo Peterca 1879. godine opisuje da se strop urušava, krov se nagnuo, a sakristija porušila. Podžupanijski mjernik izradio je troškovnik, no duhovni je stol nacrte dao na ocjenu arhitektu Hermanu Bolléu. Bollé je iznimno pohvalio staru crkvu, istaknuvši da nosi tragove stilski strože arhitekture, s posebnom naglaskom na prekrasan drveni kazetirani strop u svetištu načinjen u obliku svoda koji svakako treba sačuvati. Iako je podžupanijsko osoblje to omalovažavalo tvrdeći da su to obične ruže kakve slika svaki ličilarski šegrt, Duhovni stol povjerio je 1882. godine upravo Bolléu izradu nacrta za obnovu crkve u romanskom stilu.
Na raspravi 29. svibnja 1883. godine, kojoj su prisustvovali podžupan M. Ožegović, turopoljski župan Stjepan pl. Josipović, podarhiđakon Juraj pl. Barabaš i drugi dužnosnici, prihvaćen je nacrt s proračunom od 9106 forinti. Trošak je pokriven iz bogate crkvene blagajne koja je imala oko 30.000 forinti te otkupom ručnog i voznog tlaka župljana u iznosu od 2900 forinti (90 novčića po duši).
Izvođenje radova povjereno je poduzetniku Ivanu Flaschki iz Beča, tesarske radove preuzeo je Hintermayer, pa je crkva od 16. lipnja do 20. listopada 1883. godine stavljena pod krov, dok se služba obavljala u privremenoj daščari. Unutrašnje uređenje izvedeno je sljedećih godina: oslikavanje je preuzeo Clausen iz Schleswig-Holsteina, žrtvenike Snježne Majke Božje, svetog Josipa i svete Katarine izradio je po Bolléovim nacrtima I. Wagmeister, orgulje M. Hefferer, sat Ivan Pogačnik iz Podnarta, a vitraje vrijedne 1200 forinti izradila je radionica u Beču. Kip Raspetoga s Marijom i Ivanom na pročelju isklesao je profesor Obrtne škole Morak. Obnovljena crkva pregledana je 25. listopada 1886. godine.
Unatoč potresima 1880. i 1895. godine, kada je puknuo slavoluk i zvonik se odvojio od lađe pa su izvedeni popravci i vezanja, crkva je bez ikakvih oštećenja podnijela i potres krajem 1909. godine koji je teško oštetio susjedne crkve u Kravarskom i Jamnici. Smještena na istaknutom brežuljku, crkva Snježne Majke Božje u Dubrancu i danas dominira turopoljskim krajolikom.
