U novom tjednu donosimo još jednu preporuku čitateljice za knjigu “Čovjekovo traganje za smislom” autora Viktora E. Frankla. Preporuku je pisala Josipa Dević, a dostupnost knjige možete provjeriti u online katalogu Gradske knjižnice Velika Gorica OVDJE.
Čovjekovo traganje za smislom
Viktor E. Frankl
Kada idem na Mirogoj zadnjih par godina uvijek zastanem kod groba Branka Lustiga. Groblje nam daje ultimativni podsjetnik vlastite smrtnosti no bez zastrašujućeg dijela jer je tamo mirno i spokojno. Ono upozorava: čekam te i tu kod mene zapamti svi ste isti. Ništa što si stekao jednog dana neće biti važno niti ćeš to ponijeti sa sobom osim jesi li bio dobar čovjek ili nisi.
Branko Lustig, svjetski poznati Hrvat dobitnik dva Oscara kao producent u Hollywoodu na svom grobu ima urezan broj A3317. Broj koji je dobio u Auschwitzu kao dijete logoraš i ta tetovaža ga je pratila kroz cijeli život. Osjećao se dužnim sebi, obitelji koju je izgubio i svima koji nisu preživjeli da priča priču o tome što se dogodi kada zlo pobijedi dobro, kada i mnogi dobri u strahu za vlastiti život šute i kada oni „ljigavo“ neutralni počnu raditi za vlastiti probitak.
Možda su se autoru knjige dr. Viktoru E. Franklu i gospodinu Branku Lustigu negdje putevi spojili, u nekom vlaku, kraj neke žice, tko će to znati a nisu znali da će i jedan i drugi na svoj način prenositi istinu. Ono što ih čini povezuje je da su obojica svoj život posvetila tome da čine ovaj svijet boljim. Nastavili su nakon groznih proživljenih strahota da pričaju u ime svih koji su taj glas izgubili i da podsjećaju da se ne ponavlja.
O knjizi „Čovjekovo traganje za smislom“ pisali su i pričali puno pametniji i educiraniji od mene na tu temu. Ja je preporučujem jer ako bi je samo jedan čitatelj kao ja posudio, jedan tinejdžer ili odrasla osoba to će ih učiniti boljom osobom. Ovaj roman koji je pisac htio objaviti anonimno samo da bi svijetu napisao istinu i da bi ostala upamćena postao je bestseler i izašao diljem svijeta u nebrojenim izdanjima.
Dr. Viktor E. Frankl neurolog i psihijatar u svom uvodu ovog romana kroz terapiju pita svoje potištene pacijente jedno brutalno pitanje: „Zašto se ne ubijete“ i u odgovoru na to pitanje on traži daljnji put oporavka kroz svoju terapiju. Nekada je odgovor na to pitanje djeca, nekad fragmenti života koje je ta osoba živjela, nešto na što će im dati smisao. Ova knjiga te ostale knjige koje je napisao plus terapija koju je provodio dala je njegovom životu smisao.
Roman se sastoji od dva dijela u kojima podijeljeno opisuje;
– Prvi je svakodnevno funkcioniranje u logoru kako preživjeti i naći smisao kada ti je cijela obitelj ubijena, što možeš napraviti da ideš dalje u novom danu samo pokušavajući preživjeti. Opisuje promjene i ponašanja ljudi oko njega, tko usprkos svemu svakodnevnim vlastitim izborima u neizdrživim uvjetima bira da ostane dobar čovjek. Priča strašnu priču o onima koji su donedavno možda bili susjedi i prijatelji a sada kroz dodjelu „funkcija“ u logoru postaju gori od gestapovaca. Ovo je priča o tome koliko čovjek može preživjeti i opet stajati na nogama i nasmijati se i vjerovati da život mora i ima smisla. Priča priču o neobjašnjivim čudima koja su se događala jer im se rane zadobivene od teškog logorskog rada nisu gnojile, zubi usprkos nedostatku bilo kakvih hranjivih tvari nisu propadali, o ljudima koji nisu podnosili buku ni glasne tonove prije logora a sada su spavali kao klade stisnuti u moru ljudi. Još jedan dan je prošao bila je poštapalica kojom su se podsjećali da je to što dišu trenutačno jedino dovoljno i jedino što im je zagarantirano. Pisac piše bez patetike, jednostavno onako kako pamti svoj život iz logora, opisujući mehanizme preživljavanja, prijatelje koje je polako kroz vrijeme logorovanja gubio i možda to taj prvi dio čini još težim. Činjenica na koje se neopisivo grozne stvari čovjek navikne je ono što je najtužnije u ovoj cijeloj priči.
– Drugi dio je ono najbitnije što je proizašlo iz patnje i muke, logoterapija vid terapije koji je dr. Viktor E.Frank osmislio i koja ga je proslavila kao osnivača „treće bečke psihoterapijske škole“ i u kojoj koristi princip čovjekovog fokusiranja na budući smisao u životu umjesto ostanka u i analiziranja prošlosti. Kroz svoje istraživanje na ispitanicima odgovor ispitanika o traženju smisla u životu uvijek je bio u najvišem postotku spram ostalih egzistencijalnih pitanja. Po tom pitanju slaže se s Nietzscheovim riječima: „Oni koji imaju zašto živjeti mogu se nositi s gotovo svakim kako“. Poglavlja drugog dijela podijeljena su na volja za smislom, egzistencijalna frustracija, noogene neuroze,noodinmika, egzistencijalni vakum vrlo zanimljivo poglavlje u kojem ističe izgubljenost u trenutačnom vremenu odlučivanja te sukladno tome priklanjanje konformizmu ili totalitarizmu, smisao života, bit postojanja, smisao ljubavi, smisao patnje, metaklinički problemi, logodrama, nadsmisao, prolaznost života, logoterapija kao tehnika, kolektivna neuroza, kritika pandeterminizma, psihijatrijski kredo, rehumanizirana psihijatrija,
Zadnje poglavlje je dodatak iz 1984.godine o primjerima i primjenama logoterapije
Ovu knjigu bi stavilo pod obavezno za lektiru krajem osnovne pa u srednjoj pa na fakultetu ako već nije, s tom činjenicom nisam upoznata. Teška knjiga, ali kao što pisac kaže nekad i u teškome nađemo smisao. Osobno je planiram kupiti da je periodično čitam i podsjetim se na ono bitno.
119104 je bio logorski broj dr. Viktora E. Frankla i on kao i gospodin Lustig je izgubio većinu obitelji posvećujući ovu knjigu svojoj majci no ono što im je zajedničko je da su se trudili učiniti svijet boljim zbog toga, pomoći onima kojima je pomoć potrebna, učiti o povijesti da se ne ponavlja.
U jednom trenutku svog života su bili svedeni na broj ali nisu dopustili da ih broj definira. Broj je ostao da ih motivira i podsjeća da je svijet ipak usprkos svemu lijepo mjesto za život.
Da kako se ljudi ponašaju prema tebi ne definira tebe nego njih i da proživljena patnja daje budućem životu veći smisao.
„Ljudsko biće nije jedna stvar između mnogih; stvari se međusobno samoodređuju, no čovjek je samoodrediv. Ono što je postao-unutar granica naslijeđa i okoline-stvorio je sam. U koncentracijskim logorima, primjerice, u tim živim laboratorijima i na tim poligonima, gledali smo kako se neki od naših drugova ponašaju kao svinje dok su se drugi ponašali kao sveci. Čovjek u sebi ima obje mogućnosti; koje će se aktualizirati ovisi o odlukama, a ne o uvjetima. Naš je naraštaj realan zato što smo upoznali čovjeka onakvim kakav jest. Uostalom, čovjek je to biće koje je izumilo plinske komore u Auschwitzu; no on je i to biće koje je uspravno ulazilo u plinske komore, s Oče naš ili sa Šema Izrael na usnama.“
Autorica: Josipa Dević
