Svako doba godine dobro je vrijeme za čitanje, no dolazak proljeća baš poziva da uzmemo knjigu uz sunce s prozora i uživamo u novim tekstovima. Ako ne znate što biste odabrali, u suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica na našem portalu donosimo preporuke čitatelja. Ovog puta predstavljamo knjigu Martine Mlinarević “Prenijet ću te preko Praga”, a osvrt je napisala Josipa Dević. Knjigu možete posuditi u našoj gradskoj knjižnici.
Martina Mlinarević, Prenijet ću te preko Praga
Čitala sam davno Martinine tekstove, dok je još bila u fazi dva prezimena i u bespućima Facebooka pisala iskreno i odvažno izložena vjetrometini komentara. Komentara koji nas često tjeraju da se zapitamo jesu li uistinu autori društvenih mreža imali na umu takav profil korisnika kada su s entuzijazmom razvijali nešto novo i uzbudljivo. Možda naivno vjerujući da će spajati davno izgubljene rođake i tome slično. S vremenom sam je, nakon jedne od najpametnijih novogodišnjih odluka da izbrišem Facebook, izgubila iz vida. Tu i tamo pojavljivala se s nekim romanom, onom groznom bolešću na R zbog koje je kao opomenu drugima i kao drčnost koje Martina ima napretek stala pred objektiv i vrištala s naslovnica časopisa bez jedne dojke. Martina je rodila, rastala se pa se opet udala i tako su se odvili svi oni normalni i nenormalni događaji koji prate svakog čovjeka ako živi onako kako osjeća da bi trebao po srcu i često protiv onog što je „normalno“ za druge.
Što god je privatno pratilo Martina je zbog toga ili usprkos tome dosljedno pisala.
Počela je sa: Firentinske suze (2005.), Otok u prosincu (2006.), Neprocjenjivo (2013.), Ljetos i drugi ledovi (2017.), Huzur (2018.), Bukača (2019.) te naposljetku zadnja njena knjiga koja je mojoj malenkosti pala pod ruke, a koja je predmet ove preporuke: Prenijet ću te preko Praga (2025).
Sama posveta na početnim stranicama glasi „jednom gradu s ljubavlju“. Posveta toliko jednostavna, a tako moćna dok pokazuje najvažniju autoričinu premisu u životu LJUBAV s velikim LJ na početku. Martina, što će ova knjiga i pokazati je prije svega ili unatoč svemu žena koja voli, koja suosjeća i koja želi pomoći svakome kome je ta pomoć potrebna.
Radnja romana događa se u Pragu u koji autorica doseljava sa svojom obitelji da bi preuzela ulogu veleposlanice Bosne i Hercegovine taman u vrijeme prije korone. Njena duša je izmorena, a srce razočarano svime onime što se događalo prije preseljenja u njenoj rodnoj zemlji i već na samom moćnom početku to se vidi:
„Njihove duše u zelenoj su ptici koja je u kandilu. To je berzah, davno je zapisano u religijskim knjigama. Bila sam ti umrla i otišla u Prag. Prag je moj berzah, međusvijet, terasa s pogledom na gotički zvonik Jindriškog tornja i grumen zelenila Vitkova, učahurenog među zgradama“.
Razapeta između brige kako će se njeno dijete uklopiti u novu sredinu, o tome kako početi na novoj funkciji i biti veleposlanica svih naroda u BIH, Martina ipak nalazi čaroliju u tom gradu koji siječanjskim sivilom po češki zataženo daje njenoj duši potrebni mir. Dok čitam sam početak svega teškog što se na leđa te mlade žene natovarilo, padaju mi na pamet sljedeći Balaševićevi stihovi: „Gorda naspram podsmeha i spletki posljednjih, usamljeni galeb iznad mora osrednjih reči bi sve pokvarile, samo se ćutke pokraj mene stisla, sami, svoji, izbeglice iz besmisla.“
Hrabra i svoja Martina počinje mandat nastojeći dati sve od sebe da bi bila od pomoći svim njenim građanima koji su u tom trenutku svoj dom našli u Češkoj. Prva odluka je da se predstavi svima do kojih može doprijeti pozdravnim pismom i ne sluteći da će u vremenu korone koje je uskoro biti pred njima ti svi kontakti koja na početku prikuplja biti jako važni.
No prije toga događa se nešto što Martinu još jednom slama, no kako se kaže jedini put kada si na dnu može biti prema vrhu. U Mostaru, gdje je provela najdivnije i najvažnije godine spale lutku s njenim likom. To javno spaljivanje događa se samo iz jednog razloga jer autorica ne pristaje na ukalupljivanje, jer nema mišljenje mase i jer govori o onome što ne valja u svom zadnjem romanu Bukača.
Ona to ne radi jer svoju zemlju ne voli nego baš zato što je voli i vjeruje da zaslužuje bolje. No ako je igdje dobro mjesto za žaliti i prežaliti onda je to Prag i Češka. Češka koja njeguje dugu tradiciju čitanja, voli svoje pisce i odmara se vikend bjegovima iz grada u prirodu i zelenilo. Martina malo pomalo kroz roman ogoljuje i iscjeljuje ranjene dijelove sebe.
Knjiga je podijeljena u par dijelova: dio o tome kako je kroz vrijeme korone funkcionirala privatno i poslovno, o lancu dobrote koji se širio preko pomoći studentima. Piše o porodu male djevojčici Lene u jednoj običnoj sobi, jednog običnog dana. Piše o vjenčanju Čeha i Bosanke, o hrabroj mladoj Hercegovki i koja se bori s rakom u tom ludom razdoblju. Spominje agoniju radnika koji su preko noći ostali bez posla i bez smještaja i koji se žele vratiti kući dok to ludilo ne prestane.
Iskreno piše o svojoj ljubavi prema Goranu, o tuzi koja ti se učahuri kada nastane jaz s roditeljima, o groznom razdoblju muževog moždanog udara i borbi za njegov život. Njegovom povratku među žive te razdoru koji nastaje među njima. Sve to izlazi iz Martininog pera onako kako se događa bolno ali iskreno, teško i lijepo. Baš kao što je i život.
Novo poglavlje romana počinje dolaskom dvije ukrajinske izbjegličke obitelji kojima Martina i Goran otvaraju vrata njihovog doma i koji će kako će vrijeme pokazuje spasiti jedni druge. U njihov život ulazi Andrjuša, budući Martinin pobratim sa ženom Natašom i kćerkom Lizom te Max i Anna s dječakom Makarom, Uninim budućim prijateljem. Lanac dobrote se pokreće i uskoro će te obitelji dobiti sve što im treba za prve dane. Novo poglavlje tog čergaškog života donijeti će svima njima bolnih ali i spajajućih trenutaka.
Obitelj nije nužno ona iz koje si potekao, nekad na nju naletiš po putu. U jednom odlomku Martina to prekrasno pretače u riječi;
„ U meni odjednom svi oni naši ljudi, što su se raspršili po svijetu, kako su se gradili ni iz čega, iz nepostojanja, iz mraka, od nule; sebe, živote, obitelji, karijere; pomireni nepripadanjem, sijali i srasli sa svijetom, Bosnom u grlu, Hercegovinom u krvotoku. Displacement je lijepa riječ koja zadnjih godina na ispraznim konferencijama o Ukrajini i integraciji izbjeglica iz Ukrajine koriste da bi to opisali. Kao tamo si negdje, i kao dobro je, i kao pljesak je, i sve si i ništa si. Sa žuto plavom zastavom oko vrata svezanom, u gradu s hokejom, Rammsteinom i Slavijom, dok te dotrčava bodriti crnomanjasta mala s dužica, otkud ti prijateljica s Dužica, pa ti si iz Odese, znaš li uopće gdje su Dužice? Displacement duše dok vučeš zemlju na malim plećima. U gradu stotine tornjeva. Tamo gdje nikada nisi planirao živjeti. Tamo gdje nikada nije planirala živjeti. Ljubavlju da zaliječimo.“
Martina piše o svim divnim ljudima Praga i svim divnim ljudima Bosne i Hercegovine znajući pri tome da se ovoj potonjoj nikada neće vratiti jer nije po mjeri i ne uklapa se no želi svako dobro novim generacijama koje će niknuti iza nje:
„ A to je valjda jedino bitno. Da nešto iza nas na tom kamenu i u životu raste. Da rastu momci kao Gogo. I djevojke kao što je Tea Šimić. Da se ne boje snage svoga glasa. I drugačijosti. Da im avlija nikad ne bude mjera.“
Prenijet ću te preko Praga je prvi roman Martine Mlinarević koji sam prva posudila u knjižnici no sigurna sam da neće biti jedini.
Autorica: Josipa Dević
