U suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica i ovog tjedna donosimo novu preporuku za čitanje. Ovu preporuku pisala je Josipa Dević, a riječ je o knjizi 1000 kilometara povratka sebi Borisa Trupčevića. Podsjećamo, Trupčević je nedavno u Velikoj Gorici predstavio svoju knjigu i put.
U nastavku donosimo preporuku čitateljice.
1000 kilometara povratka sebi : ono što proljeće čini trešnjama, Camino de Santiago čini ljudima; Boris Trupčević
Dragi čitatelji,
Ovaj tjedan sam imala veliku dilemu jer sam pročitala dvije odlične knjige, prva vječito posuđena Zelena svjetla Matthewa McConaugheya, a druga je 1000 kilometara povratka sebi Borisa Trupčevića (malo me buni kako napisati ovaj naslov s obzirom na to da je broj prvi u nizu no dobro).
Odvagnuvši koju bih prvu opisala iznenadilo me da mi je knjiga Borisa Trupčevića više po guštu, srodnija srcu i nekim promišljanjima kojima se u zadnje vrijeme u svome „overthinkingu“ bavim, u svom užurbanom tempu. Inače za one koji ne znaju, pisac romana Boris Trupčević je nekada davno bio dijete Male Gorice.
U svom nedavnom predstavljanju knjige, rekao je da je knjiga nastala kao potreba da opet sazna tko je ispod svih tih slojeva koje je godinama nanosio na sebe igrajući uloge koje je birao. Bio je predsjednik uprave najtiražnijih novina, poduzetnik, predavač, otac, muž, sin prateći svakodnevni brzi ritam života koji je htio i volio, a koji vremenom melje sve one koji su se u njega upustili.
Osjećao je u dubini da se mora ponovno vratiti sebi i osnovnim životnim postavkama koje bi za sve ljude trebale biti ljubav, radost, ushićenje, znatiželja, ona neopisiva lakoća postojanja koju nije tako lako ostvariti.
Kako to najbolje napraviti? Odluka je pala na mitsko hodočašće Camina de Santiago ili stazu sv. Jakova koje su promijenile sudbine mnogih ljudi koji su imali dovoljno hrabrosti i zrno ludosti da se odvaže. Knjiga je nastala kao nastavak i proširenje dnevnika kojeg je vodio svake večeri nakon puta na društvenim mrežama i koje mu je u vrijeme puta svaku večer bilo jedini kontakt sa svijetom izvan puta. Put je trajao nekih 33 dana i prešao je impozantnih 1000 kilometara.
Svako poglavlje u knjizi predstavlja etapu koju je prešao taj dan, razmišljanja koja je imao na putu i one ljude koji su mu se uz put pojavili, a ispostavilo se da su mu baš takvi i trebali.
U uvodnom dijelu knjige nakon donesene odluke i nekih vlastitih promišljanja o putu i životu pisac piše o samoj pripremi za put od one fizičke tjelesne pripreme, praktične o tome kako se spakirati i što ponijeti. Također traži savjete ljudi koji su već prošli istu stazu.
Nastavlja se na dnevnik puta od nultog dana i nultog kilometra te se dan po dan dolazi do kraja puta. Puna divnih jednostavnih životnih savjeta i promišljanja koje s čitateljima dijeli.
Moja preporuka od srca je da knjigu pročitate polako promišljajući o svemu što ćete iz nje naučiti. Promišljajući o promišljanjima, razmišljajući o mislima, a ne djelujući po obrascima u svakome novom danu možeš naučiti nešto o sebi i postati bolji čovjek. Uz slikovite opise mjesta, građevina i prirode koju je putem vidio pisac iako putuje sam i nas vodi sa sobom na taj put i hvala mu na tome.
Nakon ove knjige moja tinjajuća želja da za pedeseti rođendan prehodam Camino postaje sve jača.
U nastavku par ulomaka iz knjige:
„Umjesto da izađemo iz gliba izvolijevanja, mi obično neprihvaćanjem i traženjem neprirodnog, često bolnog i nemogućeg prilagođavanja drugih ljudi sebi, i njih dovedemo u taj glib. Naša želja za tuđom promjenom prerasta u drugome nepodnošljivo prisiljavanje, a možda i osjećaj krivnje ili makar nelagode, zbog neudovoljavanja toj našoj potrebi. I to onda zaista nije ništa drugo, nego-dno svakog odnosa. Živo blato.”
„Nijedno mjesto nije daleko ako čovjek ima dovoljno vremena. I hoda ravno. Da, hoda, pješice. Ništa nije nedostižno ako je čovjek tome posvećen. Toliko smo u životu lutati da smo zaboravili kako lutati. Zaboravili smo da nas lutanje razvija i vodi k cilju, znajući da je zapravo putovanje samo po sebi cilj. Finiš ne postoji“
„Mi volimo onako kako su nas voljeli roditelji, i kako su se međusobno voljeli naši roditelji. Mislim da su ljubav oni obrasci ponašanja koje smo od njih naučili i kopirali. To je bila jedina ljubav koju smo poznavali. Ali, počesto to uopće nije bila ljubav nego neki hendikepirani odnos. Ljubav nije nešto lijepo što osjećamo i govorimo. Ljubav je samo ono lijepo što drugome činimo.“
„Osama nam daje tišinu u kojoj se možemo osluškivati i promatrati svoje misli. U njoj se možemo bolje vidjeti“
„To je krivo pitanje. Nije poanta ovoga da ja budem sretan, ali vrlo često jesam. Budi u trenutku, kakav god bio i prihvati ga. Trenuci su jedino što imamo. Ako si ljut, budi u ljutnji. Ako si tužan, sjedi u tuzi i osjeti je. Moraš prihvatiti što život nosi, i dobro i loše.“
Autorica: Josipa Dević
