Zahvaljujući Frakturi imamo priliku upoznati još jednog dobitnika Nagrade Europske Unije za književnost, roman iz male i nama slabo poznate estonske književnosti. „Pčele“ autora Meelisa Friedenthala smještene su u Estoniju 17. stoljeća, a vjerodostojnost ovoj povijesnoj priči daje činjenica da je autor, osim što se vrlo uspješno bavi pisanjem, doktorirao upravo na Sveučilištu u Tartuu, kojeg u romanu i opisuje, i gdje predaje na katedrama za teologiju i povijest.
Jedne kišne jeseni mladi student Laurentius putuje u Dorpat (danas grad Tartu) kako bi ondje nastavio studij medicine za koji mu je odobrena stipendija. Putuje sam, u društvu papige Clodie, koja je jedina u stanju navesti ga da se othrva napadima melankolije. Okolnosti Laurentiousova odlaska s prethodnog sveučilišta u nizozemskom Leidenu nejasne su i tajanstvene, jasno je jedino kako je otišao u žurbi i da tamo više nije dobrodošao. Jednako tajanstvene ostaju nam do kraja i okolnosti njegova dotadašnjeg života – tek kroz nekoliko slika naziremo da je još kao siromašan dječak svjedočio nečem užasnom za što krivicu pripisuje sebi. U medicini sedamnaestog stoljeća još je bilo prisutno Galenovo učenje o četiri tjelesna soka: žuta žuč, sluz, crna žuč i krv, a prevlast crne žuči u tijelu potiče melankoliju, kao što je to bilo i u Laurentiusovom slučaju. Na putu za Dorpat, pod kišom koja neprestano pada dok sve zaudara po vlazi i plijesni, Clodia ugiba, a kad se kočija na prolasku kroz šumu pokvari i stane, Laurentius doživljava zastrašujući susret s nepoznatim starcem, očito na rubu smrti od izgladnjelosti, koji mu zadnjim snagama otima krletku s mrtvom pticom. Od tog trenutka na dalje njihove sudbine kao da su neraskidivo povezane: starac je pojavljuje u njegovim snovima, ali i dolazi u Dorpat te umire uslijed tučnjave koja je izbila baš ispred svratišta u kojem je odsjeo Laurentius. Unatoč groznici koja ga muči do iznemoglosti i odvratnom smradu koji mu se uvukao u nosnice još prilikom susreta sa starcem i zbog kojeg mu svaka hrana postaje nejestiva, Laurentius se uspijeva smjestiti u Dorpatu, organizirati svoj boravak i primanje na Sveučilište, te počinje sudjelovati u studentskim aktivnostima. Groznicu koja ne popušta pokušava liječiti tinkturom od vrbove kore, a zasijecajući vrbe pored rijeke gotovo nastrada u susretu sa seljacima koji pomisle da se bavi čaranjem; naime, estonska vjerovanja u vrbinog kralja koji donosi smrt tada su još itekako živa.
A sve ovo tek je početak priče koja ima svoju stvarnu povijesnu pozadinu, oskudicu koja je pogodila Europu krajem sedamnaestog stoljeća. Tijekom ljeta 1695.-1697. u cijeloj je sjevernoj Europi (uključujući Estoniju) neprestano kišilo, što je uništilo ljetinu i cijenu žita vinulo nebu pod oblake. Grad Tartu (tada poznat kao Dorpat) otvorio je sklonište za žene i djecu pogođene neimaštinom, ali kroz kratko vrijeme pokazalo se da zaliha nema dovoljno za sve. U rano proljeće 1697., kad je oskudica bila u punom jeku, glad je poprimila tolike razmjere da je ponegdje dovela i do ljudožderstva. Istovremeno s tim događajima, na Sveučilištu u Dorpatu počinju se primjenjivati nove znanstvene metode, prije svega javne anatomske pokazne vježbe seciranja, preuzete s nizozemskih sveučilišta.
Osim vjerno prikazane atmosfere beznađa, gladi, hladnoće, siromaštva i sve veće oskudice koju dočaravaju neprestana kiša, vlaga koja se svuda uvlači, prostori koje je nemoguće zagrijati, nedostatak hrane, ogrjeva, pa čak i slame za krevete, smrad plijesni, gorčina hrane, kroz priču se od početka provlači i duhovni, mogli bismo reći teološki motiv o postojanju duše. Miješanje vjerskih stajališta s drevnim vjerovanjima u čaranje i vještice, urok, odnosno urokljivo oko, kao uzrok bolesti, nadriliječništvo i suvremena medicina – sve se to miješa i lomi u Laurentiusovim razmišljanjima. A koje veze sa svime imaju pčele? Recimo samo da ćete njihovo simboličko značenje otkriti tek pred sam kraj romana…
Ivana Grubačević
