Sve je proizašlo iz prepucavanja Aleksa i Luke tko bolje i slasnije priprema riblje specijalitete na roštilju. Ono što je na početku bilo nadmudrivanje s klasičnim natezanjem “Ja sam bolji!”, “Ma kaj ti znaš, ja sam duplo bolji!” – prešlo je ubrzo u još gore čarke i provokacije te se za tili čas pretvorilo u pravi pravcati rat kojem su u našoj internoj Whatsapp grupi svjedočila nas preostala šestorica. Aleks je visok i tanašan – nježnje građe dok je Luka orijaš od 130 kilograma kojeg bi u Lici s leđa lako mogao zamijeniti za medvjeda. Gubice su nam se periodički širom otvarale dok smo u nevjerici čitali njihova argumentirana i nešto manje argumentirana hvalisanja i međusobna podbadanja. Ekipa smo tridesetogodišnjaka koja se već jako dugo poznaje – još od srednje škole. Burazi, da skratimo.
S obzirom na rat spomenutog dvojca i na sve što je uslijedilo može se slobodno reći da smo se mi ostali nehotice zatekli u ulozi klasičnih ratnih profitera.
Kako je Aleks, (strastveni kuhar amater i profesionalni gurman) već nebrojeno puta dokazao da su njegovi ručkovi i večere za prste polizati, red je bio da Luka svoje tvrdnje da od njeg pravi bolje jelo – pretvori u djelo. Kad su nam njihove prepiske već širom otvorile gubice bio je red da nešto ubacimo u njih. Pritom ćemo, što je više moguće, pokušati biti nepristran žiri. Dakako, u ovoj delikat(es)noj situaciji gdje doslovce vrijedi ona stara – “o ukusima (okusima) se ne raspravlja – odlučili smo ne robovati narodnim poslovicama i počiniti “svetogrđe” te slobodno raspravljati o ukusima/okusima.
U toplo subotnje predvečerje uputili smo se autima prema selu Okuje na klasični muški grupnjak. Gej roštilj, ali bez pederluka.
“Dok je zavaljen na suvozačko mjesto moje Honde sa smješkom promatrao svijet tj., ipak malo manje romantično, tablu kraj ceste, Aleksu se omakne lascivna dosjetka – O, kuje!”
“Daj e, to je moja fora!”, malčice nervozno primijetim.
“Sad je moja!”
“Nećeš razbojniče!”
“Samo me slušaj! Ooo kujeee!!!”, urliče drznik zbog kojeg je sve ovo i počelo. Nije mi se više dalo s njim prepirati oko prava prvenstva na foru jer je nemoguće iritantan kad zagrize za nešto. Ne samo da misli kako baš on najbolje kuha, peče, dinsta i paca već sad još i prisvaja primat na fore koje nisu njegove. Ha ništa, kad ga već ne mogu pobijediti u (tzv.) realnom svijetu, učinit ću to ovdje, u svom spisateljskom kutku gdje se fikcija i realnost prožimlju kompatibilno poput spoja maslinovog ulja i ribe koju toliko nestrpljivo čekam kušati da čitav dan namjerno postim.
Kad se s prijateljima iz srednje škole, s kojima si nekoć činio nerazdvojnu bandu, više ne viđaš iz dana u dan, druženja ne samo da postaju tim dragocjenija već kao da zaokružuju male godišnje epohe. Sve ono što se dogodi tijekom tjedana ili mjeseci za kojih se ne vidimo kao da primarno služi tome da se podijeli na ovakvim druženjima, kao da ona podvlače crtu – zaokružuju ispričanu životnu cjelinu, daju joj smisao i mjesto u zajedničkoj riznici sjećanja. Razdragano gledamo jedni u druge, uspoređujemo veličine trbuha, dijelimo novitete iz života, filozofiramo o stvarima, prisjećamo se bezbrojnih ludorija, pravimo neke sasvim nove i tako ukrug. Sa svakom novom flašom vina muzika je sve glasnija, pa onda posljedično i mi. Suglasje pijanih priča, anegdota, međusobnog podbadanja – većinski dobronamjernog (ako ne računamo Aleksa i Luku koji uvijek imaju dozu kapricioznosti jedan spram drugog). Osim navedenog dvojca i moje malenkosti tu su još Kruno, Pero, Krešo, Tomislav i Marko. Znam da u ovim mojim vrlo kratkim pričama i specifičnosti medija na kojem se objavljuju nema uvijek mjesta za detaljne portrete svakog protagonista no vjerujem da se već i iz isječaka razgovora mogu naslutiti barem djelići nečijeg karaktera i vanjštine.
Lignje meke, glatke kao duša, topile su se u ustima. Zalijevali smo ih skupim Dingačem kojeg je Luka dobio od nekog poslovnog partnera. Zaplivaše lignjice u tom prvoklasnom crvenom moru. Nisam mogao prestati jesti. Svi su se nešto skanjivali da uzmu još. Pristojnost po principu – pusti druga da uzme prvi. Čitaj, nisu još dovoljno popili pa se srame. Mahnit od gladi i probuđene pohlepe besramno uzimam već četvrte dok drugi još nisu ni svoje prve repete. Vidjevši da je vrag odnio šalu počeli su i oni grabiti iz metalne posude u kojoj su plivali fini glavonošci. Kad kažem fini, pritom naravno ne mislim na njihove manire.
“E Kraken, Kraken, sad si dolijao.”, cijedila mi se mast niz bradu dok sam ga sladostrasno proždirao.
“Je je dolijao je još vina po sebi ahahaha”, smijao se Marko ustima iz kojih su divlje rasplesani krakovi izvirivali tako kao da se neki parazitski elijen upravo sprema iskočiti iz svog domadara.
Bilo mi je lakše kad su si svi dali oduška i stali nemilice grabiti, ne pazeći hoće li ostati i drugima. Uostalom bilo je bezbroj sljedova tako da nitko neće ostati nepodmiren. Tu, u moru sebičnih i pohlepnih gubila se moja sebičnost i pohlepa.
Kad je Krešo, inače zakleti svinjožder, unatoč najavljenoj rezerviranosti spram morske hrane, navalio razjapivši svoje čvalje poput ljudske verzije Megalodona, lignje su netragom nestajale u tom paklenom grotlu. Častili smo se delirično nekoć živim svijetom koji je, mrtav, sad u nama uzburkavao život. Sladili smo se i gostili njihovim majušnim tijelima kao da su stvorena da završe pod našim zubima, a ne da negdje tamo plivaju i rone čudesnim dubokim plavetnilom. Nije se činilo u redu, ali ipak je od privremenog naleta moralnih dilema bila jača hedonistička slast. Kakofonija mljackanja, požudnog gutanja nove porcije vina, sve pijanijih razgovora, pjevanja (prigodno) Mladena Grdovića kojeg sam iz puke zajebancije osobno naručio, lica što su sjajila masna od netom posluženih orada što su se odlikovale mesom bijelim poput tena srednjovjekovnih plemkinja, podrigivanja, prdeža popraćenih salvama smijeha i odobravanja, cvrčanja nove runde gradeliranih škampi; stvarala je jedan ugodni hedonistički trans iz kojeg će se teško biti istrgnuti sve do ranih jutarnjih sati. Tim više što smo bili u podrumu kuće, uređenom tako da je lako mogao poslužiti za stan, iz kojeg se na van čulo malo ili ništa od glasnoće koja je u njem vladala. Savršeni bunker za prejedanje i napijanje, a bogami i preživljavanje nuklearnog rata.
Teme su se rojile, svi se međusobno iskrižali u jedan na jedan ćakulama, istovremeno osluškujući onu grupnu. Gradele su neumorno pekle nove i nove porcije hrane čija količina kao da je bila beskonačna.
“Daj još malo ulja i češnjaka, suho mi je ovak!”
“Ima još onog Gin Tonica?”
“Majs, kak ide novi spot?”
“Luiđiii, kad će nove gradele, trbuh mi plačeee?”, pljuštala su razmažena pitanja sva u isti glas, a onda su isto tako krenuli u isti glas odgovori na njih, tako da je svatko mislio da je pozvan odgovoriti na sva pitanja istovremeno…
…Kad se malo stišalo – onaj trenutak u kojem svi shvate da da su pojeli 4 puta više od onog što je trebalo – krenuše duboki uzdasi popraćeni dobrim starim balkanskim priznanjem: “Uh, al sam se ubio, ne mogu disat.”
“Dajte dečki kaje, kaj ste stali pa ima još!”, navaljivao je Luka u stilu baka koje nutkaju svoje unučiće, ali mi smo mašuči rukama nijekali bilo kakvu mogućnost da u nas uđe ma i najmanji dio posluženih riba…
…”Ljudi kak vi izdržite bit sa svojim ženama iz dana u dan?”, u jednom času opalim ko iz puške.
“Daj Majs, teška tema. Ajmo radije o tome tko je bolji na kraju – Aleks ili Luka.”, pokuša temu na ugodniji, ali opet i malo peckavi teren skrenuti Marko.
“Pa gle Majs, tablete, ribičija, pa još malo tableta i tak. Nikakav problem buraz.”, precizira Kruno svoje rješenje navedenog problema sa ženama.
Krešo počne pljuckati po tanjuru.
“Iss kaj ti radiš?”, s gađenjem ga upita Tomislav.
“Nepce mi svršava.”
“Da i – kakve to veze ima s tim kaj si pljuješ u tanjur?”
“Pa nepce mi ima orgazam, kužiš.”
“Pa dobro kak ti se ne gadi pljuvat si u tanjur?
“Je pa kaj – pa to je slina. Ionak će riba završit u slini.”
“Đizus”, kolutao je očima Tomislav i gledao svog prijatelja kao da gleda u neandertalca s kojim si je doduše dosta dobar. Nismo mogli vjerovati da taj još uvijek može jesti.
Prije no što je itko krenuo u usporedbu Lukinih i Aleksovih kuharskih umijeća Aleks pruži ruku Luki i kaže mu da je razvalio i da ni sam ne bi to bolje napravio. “Bar ne puno bolje”, dodao je.
“Aha, znači misliš da bi ipak mogao bolje?”
“Ha vidi Luka…”
“Joj daj dosta vas dvojica”, pomirljivo će Marko. “Ako ćemo iskreno obojica ste jebeni!”
“Kaj je-je.”, isprsi se Krešo i prepolovi škampa uz osebujno krckanje njegova oklopa.
“Ne ma ovo je bio vrh.”, dodam i ja. “Obojica ste jebeni, dabogda što češće imali svoje kuharske clash-ove. Zasad, teško je reći koji je bolji.”
I Aleks i Luka sa zadovoljstvom su slušali naše kritike i objekcije. Vidjelo se da Aleks i dalje za sebe drži da je bolji, ali je ipak bio dovoljno pristojan, čitaj – sit, da ne pika previše svojeg “protivnika”. Kladioničarski rečeno – bio je zadovoljan izvučenim X-om na gostujućem terenu.
…S Wc-a se vraća Kruno, vidno zadihan:
“E pa ovo nije normalno. Otiš’o sam srat i ne mogu vjerovat kol’ko tamo smrdi. Isuse, Tomislave, crni Tomislave – što si ti radio unutra. Ahahaha e ko da je nešto umrlo i truli već danima tamo.”
“Šta, isro mlade četnike?!”, pridruži Aleks.
“E to nije normalno kako smrdi!”, ponovi Kruno.
“Šta, isro mlade četnike?!”, pridruži Aleks.
“E to nije normalno kako smrdi!”, ponovi Kruno.
Smijali smo se od dragosti iako je tema, jasna stvar, bila odvratna.
“Ma mene to ne jebe ni 5 %”, ustaje Pero i krene prema wc-u. Gledali smo ga kao što uplašeni vojnici gledaju onog među njima koji jedini ima hrabrost sam otići daleko iza neprijateljske linije.
“E kak si to preživio?!”, upita ga Kruno kad se ovaj slavodobitno vratio s “bojišta”.
“Svojim sam govnetom izbio njegovo i onda je bilo lako. Moje mi ne smrdi.”
“Tako sam i ja osvojio svoju ženu!”, ulijeće Luka.
“Kako, govnetom?”, znatiželjan je Pero.
“Ma mene to ne jebe ni 5 %”, ustaje Pero i krene prema wc-u. Gledali smo ga kao što uplašeni vojnici gledaju onog među njima koji jedini ima hrabrost sam otići daleko iza neprijateljske linije.
“E kak si to preživio?!”, upita ga Kruno kad se ovaj slavodobitno vratio s “bojišta”.
“Svojim sam govnetom izbio njegovo i onda je bilo lako. Moje mi ne smrdi.”
“Tako sam i ja osvojio svoju ženu!”, ulijeće Luka.
“Kako, govnetom?”, znatiželjan je Pero.
“Ko Salvador Dali svoju Galu. Navodno. “, primijetim.
“Ma jok, svojim kurc.. sam izbio njenog bivšeg iz nje.”
“Ček, ne kužim. Kako si ga izbio? Što je on već bio u njoj kad si ju ti…?”
“Ama jok, moj je bio veći pa se odlučila za mene”, sav sjajeći pohvali se Luka.
“Je, je, to je ona tebi rekla da je razlog. Bojim se da je tvoj novčanik bio veći, a ne ona stvar.”, pikne ga Aleks.
“Ma jok, svojim kurc.. sam izbio njenog bivšeg iz nje.”
“Ček, ne kužim. Kako si ga izbio? Što je on već bio u njoj kad si ju ti…?”
“Ama jok, moj je bio veći pa se odlučila za mene”, sav sjajeći pohvali se Luka.
“Je, je, to je ona tebi rekla da je razlog. Bojim se da je tvoj novčanik bio veći, a ne ona stvar.”, pikne ga Aleks.
“E nećemo se sad vrijeđat…”, krene Luka prema Aleksu sa životinjskom mržnjom u očima. Put mu prepriječi Marko i da ga odvrati od jasne namjere da Aleksu zvizne jednu “vaspitnu”, kaže:
“Nemoj ga tuć, kaj ti je!?”. Da pojača efekt odgovaranja medvjeda Luke da zaskoči plahu ali prkosnu srnu Aleksa, odluči potonjeg malko poniziti – tek toliko da Luka to osjeti i možebitno se time zadovolji.
“Kad se zadnji put potukao izgledao je ko mentalno nestabilna osoba.”
“Meni je više djelovao ko dentalno nestabilno osoba.”, primijeti Luka.
“Kak to misliš?”
“Je pa izbili su mu prednje zube…”
“Meni je više djelovao ko dentalno nestabilno osoba.”, primijeti Luka.
“Kak to misliš?”
“Je pa izbili su mu prednje zube…”
Aleks se kiselo smješkao. Vidjelo se da plamti od želje Aleksu reći da je stvarno primitivna životinja, ali nije htio riskirati…
