Galerija Galženica večeras ponovno otvara svoja vrata nakon ljetne stanke i to s odličnom izložbom ”Julije Knifer, Tomo Savić-Gecan, Goran Petercol: Prema praznini / Towards Emptiness”. Tema izložbe upravo je praznina koja kao ishodište ili rezultat spaja ova tri umjetnika. Svaki od njih praznini pristupa iz vlastitog narativa.
“U području sveobuhvatnosti praznine ova tri umjetnika koriste različite narative. Ishodišta su im bliska, ali teme i rezultati se razlikuju. Radi se o umjetnicima različitih generacija čiji rad je lišen stilizacije i piktoralnosti, koriste minimalna sredstva.”, poručuje autorica koncepcije i kustosica izložbe je Ana Knifer.
Izložba se otvara večeras, 2. rujna u 19 sati, a moći ćete je pogledati sve do 29. rujna.
Radovi Julija Knifera, motiv meandra i njegov rad na anti-slici već dobro su poznati. Riječ je o umjetniku tradicionalnog slikarskog izraza koji generacijski pripada kasnom modernizmu, a motiv slike je diskvalificirao već krajem 50-ih godina prošlog stoljeća radeći na anti-slici. Konačan cilj je Kniferu bio stvaranje anti-slike, što je detaljno opisao u Bilješkama iz 1975. godine. Monotoni ritam i meandar najprepoznatljiviji su za Kniferov rad, ali i praznina te ideja o potpunom nestanku slike. Put ka dematerijalizaciji za umjetnika je značio osobnu slobodu i oslobađanje od slikarskih konvencija.
Šezdeset je godina prošlo od Kniferove anti-slike do antimaterije Tome Savića-Gecana. Najradikalniji Gecanov rad nastao je u suradnji sa CERN-om, gdje su čestice zraka iz galerije u Amsterdamu pretvorene u antimateriju. Područje Gecanovog istraživanja su institucije, galerije, izlagački prostor, pozicija umjetnika, odnosno umjetničkog djela, ali i društveni odnosi u širem smislu. Sredstvo izražavanja je praznina. Umjetnik u prostor postavlja objekte koji će se uklopiti u arhitekturu. Najčešće su neprimjetni, ali u nekim slučajevima mogu predstavljati smetnju prilikom kretanja prostorom.
Radni proces Gorana Petercola odvija se unutar granica koje sam sebi postavlja, a koje ne izazivaju frustraciju, već, suprotno tome, određuju prostor umjetničkog djelovanja. Kroz rad ispituje vlastite mogućnosti, a rezultat tog procesa pokazuje publici. Unatoč preciznosti i kontroliranim uvjetima nastanka crteža, Petercol se u izvedbi svjetlosnih instalacija ipak odriče potpune odgovornosti. Svjetlom se kontinuirano bavi od 80-ih godina, a u rad uključuje predmete koje nalazi slučajno, prihvaćajući nepredviđene okolnosti. Sugerira na taj način izlaz iz pozicije determiniranog. Instalacije su fluidne i podložne promjeni, pružaju nam iluziju čije je trajanje ograničeno.
