Danas obilježavamo Veliku subotu, dan duboke tišine i klanjanja pred Kristovim grobom. U kršćanskoj tradiciji ovo je dan iščekivanja i bdjenja, u kojem crkva ostaje uz grob Gospodnji, razmišljajući o njegovoj muci i smrti. Dok su zvona još uvijek nijema, u zraku se osjeća tiha nada koja nagovještava radost uskrsnuća.
Velika subota predstavlja prijelaz iz tuge Velikog petka u slavlje Uskrsa. To je dan kada se ne služi sveta misa, već su ckrve otvorene, a vjernici se okupljaju u tihoj molitvi dok oltari ostaju ogoljeni. Tek s dolaskom noći i Vazmenim bdjenjem, koje je najsvečanije bogoslužje u cijeloj liturgijskoj godini, započinje proslava pobjede života nad smrću uz blagoslov ognja i pjevanje „Slave“.
U Turopolju su običaji Velike subote neraskidivo povezani s obitelji. Od ranog jutra u turopoljskim kućama vlada posebna atmosfera – pripremaju se tradicionalna jela koja će se nositi na blagoslov, poznat kao „vuzmeno jelo“. U pletenim košarama, prekrivenim najljepšim vezenim ubrusima (stolačima), nalaze se šunka, domaći kruh, jaja, hren i sol, simboli blagostanja i Božjeg blagoslova za cijelu obitelj. Odlazak na blagoslov subotom popodne ili predvečer središnji je društveni i vjerski događaj dana.
Jedna od najemotivnijih i najdugovječnijih tradicija u našem kraju, koja se s ponosom održava i danas, jest čuvanje Božjeg groba u crkvama. Ovu časnu dužnost obavljaju članovi dobrovoljnih vatrogasnih društava te turopoljski plemenitaši. U svojim svečanim odorama, mirno i dostojanstveno, oni čine živu stražu uz grob, simbolizirajući vjernost i zaštitu zajednice.
Još jedan prepoznatljiv običaj Turopolja su „vuzmice“ – krijesovi koji se pripremaju tijekom cijelog dana, a pale se u uskrsnoj noći. Dok vatra obasjava turopoljska sela, ona simbolizira svjetlo koje pobjeđuje tamu, spajajući drevne narodne običaje s kršćanskom porukom nade.
