Podijeli objavu

Jesen se primicala tihim koracima. Ne ona kalendarska već njegova – osobna. Premda je već duže vrijeme primjećivao njene znakove, zanemarivao ih je sve dok se ona nije do kraja obistinila, pustila u njemu korijenje. Nije to imalo previše veze s njegovim godinama  (ta bio je još tako-reći mladić) već s njegovim hiper osjetljivim i turbulentnim unutrašnjim svijetom. Iscrpljen od konstantnih epskih ratova koji su sebi za bojište izabrali njegovu dušu, postajao je prazna ljuštura, bivši čovjek –kako je samog sebe volio zvati. S iskustvom za preko sto života, ali s još malo preostalog života u sebi. Nije on postajao emotivni bogalj, ne. Nije se radilo ni o duhovnom hendikepu, već o posljedicama stalnog potiskivanja nagona da postane ono za što je oduvijek smatrao da mu je suđeno – postati slavnim pjesnikom. U nemogućnosti da se kao takav nametne društvu odlučio se od samog sebe sakriti, konstantnim se trikovima obmanjivati da mu to više i nije toliko potrebno i bitno. Umjesto da se bori za sebe, borio se protiv želje da se za sebe bori. To mu se činilo lakše od doživljavanja  stalnih poraza koji su uzimali prevelik danak.

Plimni valovi tuge, razočarenja i nijemog bijesa neopozivom su silinom godinama zapljuskivali njegove nutrine svaki put kada netko, do čijeg mu je mišljenja  bilo stalo, nije imao sluha ni lijepe riječi za njegovu poeziju. Periodički ga je, doduše, znala pohvaliti neka djevojka kojoj se dopadao i kojoj bi sramežljivo, s crvenilom na licu, recitirao svoje stihove u osami nekog gradskog parka. Ipak, to mu ni približno nije bilo dovoljno jer je potvrdu svoje vrijednosti uvijek želio od onih s njim nisu emotivno povezani. Sanjao je poštovanje i slavu, a živio je s porugom, podsmijehom i bezbrojnim uredničkim odbijanjima njegovog pjesničkog rukopisa. „Ljudi mi ne vjeruju da sam avion“, često je znao reći. Nešto mu je govorilo da nitko nije prorok u svom selu, ali imao je sve manje i manje hrabrosti i snage istrajati u ostvarenju tog svog davno zacrtanog sna. Počeo je mrziti taj svoj san jer, u konačnici, što mu je on donio? Samo neispunjena očekivanja i beskrajne urone u oceane bola. Imao je osjećaj da mu vlastiti  život izmiče pod nogama i da ništa nije pod njegovom kontrolom.

Bijeg od neumoljivosti žrvnja koji ga je iznutra uništavao pokušao je silom pronaći u stvaranju svojeg novog identiteta, nečeg što bi mu bilo podjednako važno kao pisanje pjesama. Jednom se učlanio u lokalnu udrugu za zaštitu ptica, ali ga je metafora ptice kao nezaštićenog pjesnika nagnala na brzinsko povlačenje. Strovaljivanje prema dolje odvijalo se sve većom brzinom. Zakon akceleracije, slobodni pad. Suze su mu svakodnevno navirale ne birajući za to mjesto: u autobusu, u javnim wc-ima, na koncertima neozbiljne glazbe(kako je zvao rock koncerte), u pekari, banci ili pak šetnji. Uporno bi kucale na njegova očna okna, ali on ih nije puštao. Gradio je nove slojeve brane obuzdavajući  nabujalu rijeku. Nije mogao plakati čak ni kad oko njega nije bilo ljudi. Sramio se pred samim sobom. Činilo mu se nekako nemuževnim cmizdriti poput malog djeteta. „Ali ti i jesi ranjiv poput malog djeteta, koja je razlika“, rekao je sam sebi jednom prilikom, međutim ni to nije pomoglo. „A bilo bi tako lijepo malo istresti dušu“, mislio je. No čak i kad bi se, sam u svojem stanu, odlučio prepustiti nemuževnom navodnjavanju tepiha, uskoro bi njegovo lice umjesto suzama bilo prekriveno ledenim tupilom. Paklenski ledena grimasa beznađa upućena ravnodušnom svemiru.

jesen-2

„E živote, jesi me sjebo. Učinio si me odveć lošim da uspijem i odveć dobrim da odustanem“. Nasmijao  se toj svojoj rečenici, kao da vodi dijalog sa vlastitim životom tj. (kako on misli) s onime što je od njeg ostalo otkad je, uz sve već spomenuto, još  razveden i bez redovnih mjesečnih primanja. Kiseli smiješak na trenutak ga ospokoji, kao da bi mu sarkazam mogao pomoći zaustaviti taj nepregledni niz negativnih događaja. „Stojim na ruševinama vlastitog života“, padne mu na pamet. U trenu se zaljubi u tu pjesničku sliku i zapiše ju u mobitel. Možda su težak život i strovaljivanje tu samo zato da bi ga inspirirali na nove pjesme, možda je baš to onaj presudni zamah koji će ga konačno lansirati u orbitu, među besmrtnike. Napisao je puno pjesama u zadnje vrijeme. Crna tinta očaja bjesnila je po nevinom papiru, silujući ga. „Možda ću pravi umjetnik postati tek kad o svim tim nevidljivim ljudskim potresima počnem pisati bez premaza svojih stavova i emocija,“, pomisli, ali mu se ta verzija pisanja učini izdajničkom, neiskrenom.

Stao je kraj odškrinutog prozora i staklastih očiju gledao djecu što su ukrug klizala na glavnom gradskom trgu. Svježina noćnog zraka zagrizla mu je u obraze. „Mogao bi sada sve ovo okončati“. Sablaznila ga je ta misao. Kao da ju je netko drugi, njemu nepoznat, utisnuo u njegov mozak. Pjesma koja je upravo dopirala iz povećih zvučnika na trgu činila je romantičnim njegovo daljnje razmišljanje o smrti. Bilo je nečeg rasterećujućeg u zamišljanju vlastitog odlaska s ovog svijeta. „Bol ovog mog promašenog postojanja iščezla bi u trenu. Predati se i padati prema dolje, ne više samo u figurativnom smislu“, prođe mu kroz glavu. Počeo je mjeriti udaljenost do tla. „Pih, tek pišljivih 10 – ak metara. Ako se bacim prije ću postati invalid nego mrtvac. Ne,nisam još spreman umrijeti.  Još nitko ne zna za mene. Moj  pjesnički rad  je i dalje nedopustivo anoniman. Mogu  podnijeti pomisao da umrem,  ali ne i da padnem u zaborav bez ispaljenog metka . Ne bez da ostavim svoj umjetnički trag“.

Iscrpljen od nove drame kroz koju je prolazio, sjeo je na kauč i par puta zaredom duboko uzdahnuo. Olujne vode su se smirivale i polako se vraćale u stanje bonace. „Ali ne zato što mi je dobro, nego zato što sam preumoran da mi i dalje bude toliko loše“. Mirno je promatrao samog sebe, tiho zureći u vlastito propadanje, u svoj kukavičluk, u nemogućnost da se pokrene i promjeni smjer zlokobnog kretanja. Odustanak, slatki odustanak od svega, blagotvorni prekid s odgovornošću. „Blagotvoran – da, ali za koga? Samo za jedan dio mene, onaj ljudski dio. Ali što je s umjetnikom, taj mi nikad neće dati mira! Taj hoće sve i to odmah – snažan demon. Želi vladati, imati moć i tuđe poštovanje, a našao se u tijelu ovog bojažljivog, nesposobnog bijednika. Razara me iznutra u vječnom ratu sa životnikom u meni. Dok jedan pobjedonosno slavi, drugog slama žeđ za osvetom. I obratno. Začarani krug“, objašnjavao je samome sebi svoju situaciju.

Sjetio se svoje bivše žene. Nedostajala mu je. Ona je nekoć davno vjerovala u njegove pjesme. Još dok su bili mladi studenti, u jednom  mračnom gradskom parku koji mu se u tom trenutku doimao poput Monte Carla…

„Pretjeruješ. Sklon si u svojim lošim danima čitav svoj život svoditi samo na najmračnije stvari koje si doživio. Nije to baš tako. Ima u tvom životu i puno svjetla. Jakog svjetla. Promatrati život samo kroz prizmu frustracije čini ga znatno gorim no što doista jest“, opomene ga nepoznati glas. „Tko si ti?“, pitao ga je u sebi. Nije bilo odgovora, samo tišina, duga, rječita bez riječi i razotkrivajuća…