Tag: FRIK IZ KVARTA

Zlatko Majsec će zbirku svojih priča promovirati sutra na Matičinim četvrtku

Znam, suludo zvuči, nemojte mi uzet za zlo Al' jutros sam kroz prozor sobe ugledo NLO Tanjur lebdi, opire se zakonima sile teže Sve dlačice na tijelu izuzetno mi se ježe

U veselom deliriju razbacivao sam se po stanu poput hobotnice na ekstaziju i podivljalim krakovima redom rušio lampu, čaše, televizor, pa još par kućanskih aparata koji pri padu vole eksplodirati i zapaliti tepih. Vatra je bivala sve jača, baš kao i moja želja da ova pjesma nikad ne stane.

Proputovao sam čitavi svijet, dok je bilo novca i sreće Sad putujem samo od jedne do druge kante za smeće S faksa na posao, s posla na skupljanje boca E da, djeco draga, život vam je katkad droca

Što se dogodilo? Kada su stvari krenule nizbrdo? Kad smo postali baloni u odnosima sa svojim najdražima? Kad smo počeli bezglavo kao guma napunjena helijem sudjelovati u vlastitom životu i komunikaciji s ljudima?

Prebrzo klizeći na izlizanim džonovima papuča srušio sam kartu Hrvatske postavljenu kraj ploče i pao svom dužinom na nju. „Zbog takvih kao ti, Zlatko, Hrvatska se nikad neće podići na vlastite noge“, u hodu je zaključila profesorica zemljopisa dok sam, u licu crven od srama, pokušavao kartu vratiti u prvobitno stanje.

...Ljudi su danas kao zombiji u nekom Romerovom filmu strave. Dišemo zrak i pijemo vodu samo da preživimo, hranimo se kemikalijama, otrovima i svjesni smo da nam škode, ali uvjeravamo se da nas još samo jedan sendvič, još samo jedan hamburger neće ubiti...

Utihnula je potreba za ludovanjem koja petkom tjera van, u ugodni kaos gužve, u ekstatičnu buku, u nerazmrsivo klupko uzroka i posljedica, u gusti sos zbivanja, u jezgru atoma življenja. Sve se stišalo, skupilo u sebe, tek poneki jedva zamjetni hod, uz ovaj moj, s nenametljivim impulsom kretanja prema ciljanom odredištu.

U tramvaju je bilo toplo, vjerujte, nisam muljator Grijao nas je jedan dečko, preobučen u radijator Zagrebačkom tramvaj polako, ali sigurno klizi Zaspo sam i probudio se u spremištu na Remizi...

Bez laveža, bez ubrzavanja koraka, njihove su šape u sinkroniziranom trku jezovito kaskale za nama po sitnom kamenju šumske staze. Nismo se imali hrabrosti okretati, kao da se ništa strašno ne može dogoditi sve dok nam se pogledi ne susretnu s četveronožnim pratiocima.