Kad u šumi zavlada tišina, ona je samo privid. U kori starih hrastova i topola, u šupljinama koje je vrijeme strpljivo rezbarilo desetljećima, pulsira čitav mali svemir. Tamo gdje većina vidi samo mrtvo drvo, ptice dupljašice vide dom, sklonište i budućnost. U Turopolju i Pokuplju, krajevima koji su dugo živjeli s hrastom, rijekom i vlažnim šumama, ove ptice nisu samo dio krajolika — one su njegov temelj.
Stara stabla nisu neuredan višak šume, kako se često misli, nego su „stambene zgrade“ šumskog ekosustava. Djetlić, najpoznatiji majstor drvodjelac među pticama, neumorno udara kljunom u debla tražeći hranu, ali i stvarajući ono što će drugi koristiti kao gotove nekretnine. Njegove duplje kasnije preuzimaju šumske sove poput male ušare i sove kukuvije, ali i sitni stanari poput sjenica i brgljeza.
Sjenice, česte i živahne ptice naših voćnjaka i šuma, godišnje uklanjaju tisuće gusjenica i kukaca. Brgljez, jedina ptica u Europi koja se niz deblo spušta glavom prema dolje, gotovo je simbol zdravog starog drvoreda. Njegova pojava znači da je šuma dovoljno stara, raznolika i živa. Šarena žuna, posebno vizualno dojmljiva, svoje duplje najradije radi u mekšem drvu poput topola i vrba, stabala koja često rastu uz potoke i šumske rubove Turopolja i Pokuplja.
No, ova mreža života ima jedan preduvjet — vrijeme. Drvo mora ostarjeti da bi postalo dom. Šupljine, trule jezgre, pukotine i raspukline ne nastaju preko noći. Djetlić ne može klesati u „šumski beton“ mladih, tankih debala. Sjenica ne može prezimiti u krošnji koja je pregusta i bez zaklona. Sova ušara ne podiže mlade u urednim plantažama, nego ondje gdje drvo pamti generacije.
Problem nastaje kada šume postaju previše „uredne“. Uklanjanjem starih, bolesnih i šupljih stabala, uklanjamo zapravo cijele zgrade — i iz njih izbacujemo stanare. U suvremenom šumarstvu često dominiraju brza rješenja, ali šuma nije polje i ne mjeri se metrima kubnim. Ona je mreža odnosa koja funkcionira samo ako ima svoje starce, svoje veterane, svoja stabla s pričom.
Turopolje i Pokuplje imaju tu sreću da još čuvaju džepove starih šuma i voćnjaka. Stari hrastovi uz okućnice, zapušteni nasadi jabuka i krušaka, livade s rubovima obraslim topolama i starim vrbama — sve su to mikrorezervati života. Tamo gdje šuma prelazi u ruralni krajolik, ptice dupljašice nalaze idealan spoj: hranu, sklonište i mir.
Ako želimo da pjesma sjenice i bubanj djetlića ostanu dio našeg zvučnog identiteta, moramo promijeniti pogled na stara stabla. Ona nisu znak propadanja, nego dokaz postojanosti. Nisu otpad, već vrijednost. Nisu kraj života, nego njegov početak.
Čuvajući njih, čuvamo i ptice koje čuvaju šumu od nametnika, održavaju ravnotežu i daju krajoliku glas. Kada sljedeći put vidite staru jabuku s dupljom, sjetite se — to nije rupa u stablu, to su vrata u svijet koji održava šumu živom i selu daje pjesmu.
Ovaj sadržaj nastao je u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
