Na samom početku Godine čitanja, kakvom je nedavno proglašena godina pred nama od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske, a u sklopu Nacionalne strategije za poticanje čitanja, donosimo vam, neuobičajeno, čak dvije preporuke i idemo „ravno u glavu“ s dvoje domaćih autora i dva romana zbog kojih smo se, uz sve ostalo što na ovom mjestu ne želimo ni spominjati, zaista veselili kraju 2020. godine, dva romana koja tematski uopće nemaju zajedničkih dodirnih točaka i dvoje autora koji, svaki na svoj način, prkose onome što je trenutno in i moderno u pripovjednoj prozi.
Devet života gospođe Adele
Nakon prethodna dva, hvaljena i nagrađivana romana Nade Gašić („Mirna ulica, drvored“ i „Voda, paučina“), autorica nas ponovno vodi u Zagreb, i to Zagreb obilježen epidemijom koronavirusa i tragičnim potresom u ožujku, a glavna junakinja je iritantna ostarjela dobrostojeća udovica gospođa Adela Premec. U svom potresom neoštećenom stanu u Bauerovoj ulici, u jednom od za život najpoželjnijih zagrebačkih kvartova, Adela provodi dane u izolaciji zbog koronavirusa, a osamu krati gledanjem televizijskih izvještaja o rastućoj epidemiji i zaljubljivanjem u ministra Vilija Beroša. Voli i zaviriti u čašicu konjaka za kojim sve češće poseže, uvijek u posve razumnim količinama jer ona je ipak dama, ali i te razumne količine ponekad se pokažu prekomjernima. Upoznajemo ju baš u trenutku uoči proslave njezina osamdesetog rođendana koja je otkazana zbog epidemioloških mjera i socijalnog distanciranja, što, ubrzo saznajemo, nije baš teško palo njezinim nećacima, odnosno nećacima njezina pokojnog supruga, Vesni i Tomici, čiju pažnju i brigu duguje jedino njihovoj nadi u oporučno dobivanje njezina nasljedstva. Kako je navedeno na koricama, Adela je lik koji nećete zaboraviti, zbog čije ćete se što sitnije, što krupnije zlobe često razljutiti, ali i čija će vas nemoć u starosti, prije svega spoznaja da je prekasno sada mijenjati neke odnose, na momente silno rastužiti. Pitat ćete se kako suosjećati s osobom koja je očito čitav život zagorčavala živote drugima, kako sada suosjećati s njezinom osamljenošću i neopravdanim razočaranjem, smije li starost i nemoć sama po sebi zahtijevati samilost i empatiju? A gorčina starosti nakon jednog sasvim pogrešno proživljenog života, kada čovjek pogleda oko sebe, ali i samom sebi u lice, zaista je gorka. Bez obzira pronašli vi čitajući opravdanja za Adelu i njezine nećake, uživat ćete u stilski savršeno izbrušenim rečenicama Nade Gašić, a uz gospođu Adelu prisjetit ćete se i jednog starog građanskog Zagreba kojeg ćemo se uskoro moći još samo sjećati. U odnosu na prethodna dva romana ove „zagrebačke trilogije“, ovaj stilski pomalo odudara te samo pripovijedanje ponekad prelazi u grotesku i fantastiku, pa oni koji su od Nade Gašić očekivali čistu proznu klasiku, pomalo će se iznenaditi, no ne nužno i razočarati…
Pristanište
Darka Šeparovića opravdano nazivaju „pjesnikom u proznim cipelama“. Nakon književnih početaka u poeziji ovaj diplomirani arhitekt prije dvije godine objavio je svoj prvi roman „Krvotok“ nagrađen nagradom Drago Gervais koju dodjeljuje Grad Rijeka, a friški naslov mu je roman „Pristanište“. Apsolutno namjerno napisan poluodvojeno naslov prvog romana (krv otok), kao i naslovno pristanište iz najnovije knjige, sugeriraju da je Šeparovićevo pripovijedanje nerazdvojno od njegovog pripadanja otoku, ne samo doslovno (rođen je u Veloj Luci na Korčuli), nego i metaforički, jer su kritičari njegov jedinstveni stil pripovijedanja već imenovali novokovanicom „New Adriatic Weird“ zato što djeluje kao da je izmislio svoj vlastiti žanr. Jednako kao i u prethodnom romanu na samom početku čitanja čini nam se da imamo posla s luđakom kao glavnim likom – i, vjerujte, nikada više na običan parket nećete gledati istim očima! – ali kako se priča razvija, junak nam postaje sve jasniji, no ne i razlozi njegovih sumanutih postupaka (o njima možemo tek nagađati). Dakle, na početku romana svjedočimo kraju jedne ljubavne veze, pripovjedač kojeg očito napušta djevojka postaje sve više opsjednut tajanstvenim šaputanjem koje dopire iz drvenog brodskog poda u maloj kući na otoku smještenoj u blizini pristaništa. Nakon djevojčina definitivnog odlaska dolazi na neobičnu zamisao koju odmah počinje opsesivno ostvarivati: osloboditi i time utišati drvenu građu te od nje napraviti nešto što tek treba dobiti svoj konačan oblik u njegovu umu… Do kojih će granica ići pripovjedačeva upornost da iz ruševina, svejedno veze ili kuće, napravi i uzdigne nešto novo, tek čitanjem treba otkriti, a do konačnog zaokreta (o kojem vam nećemo ništa unaprijed reći) bit ćete prepušteni napetosti i neizvjesnosti do samoga kraja priče kad će napokon sve postati mnogo jasnije. Tako opisana radnja zvuči kao zaplet nekog uvrnutog trilera, ali roman je zapravo iznimno melankoličan. Užitak je čitati Šeparovićevu prozu na granici s poezijom, hvatati ono nešto toplo i nježno što prožima čitav ovaj tekst koji je zaista otok u moru domaće proze. Djelomično opravdano su ga usporedili i s talijanskim autorom Alessandrom Bariccom pa to navodimo i ovdje kako bi oni koji još nisu (sram vas bilo!) čitali Šeparovića, a Baricca jesu, otprilike znali što mogu očekivati.
Pripremila: Ivana Grubačević
