Po već ne znam koji put u posljednjih pola godine poteklo je iz ustiju:
“Eh da mi je ured, mislim ne samo ured…naša nova kuća u Alpama, negdje u toj Austriji”, zacvrkuta Mario supruzi Maši na uho.
“Hm, možda bi ti realniji ipak bio Žumberak”, podsjeti po ne znam koji put u posljednjih pola godine Maša uz znakovito podizanje obrva i fiksirani pogled Mariju ravno u oči.
“Hm realnost…što je uopće to? To je samo umišljenost percepcije, privid da pred svog nosioca može postaviti bistro ogledalo poretka stvari. Pritom on, ponosni nosioc tj. vlasnik te varljive percepcije ne samo da, zahvaljujuć njoj, sebe neobjektivno uzdiže već se još češće unižava i ograničava! To što mi je Žumberak bliži, dohvatljiviji, lakše priuštiv ne znači da jednog dana neću imati ured u Alpama!”
“Dobro, dobro, što si se razvikao, nisam ništa loše mislila niti te pokušala uvrijediti, samo sam htjela reći…”
“Znam ja što si htjela reći! Da je lijepo sanjariti, da bi se sve to možda i moglo, al’ bolje vrabac u ruci nego golub na grani, jel tak? He pa što ako to i nije baš tako.”
“Al’ što će ti uopće ured u Alpama? Kaj nije šteta umjesto u prekrasne panorame buljiti u ekran laptopa?”
“Pa ne bih šljakao cijeli dan. Uostalom, ured u Alpama je i metafora, ne samo želja.”
“Metafora za kaj?”
“Za prevazilaženje.”
“Čega?”
“Samog sebe, svojih, većinski, naučenih ograničenja.”
“Ne moraš otić u Alpe da prevaziđeš samog sebe.”
“Ok, to je istina, al’ da li vjeruješ da bih, da to baš jako hoću, mogao imati…stvoriti ured u Alpama?”, zapitao je čeznutljivo Mario, staklenih očiju, ne bez naznake sebi ne baš svojstvene pomirbe s porazom, odnosno neostvarivošću zamišljenog.
“Vjerujem dragi”, u Maši su se miješali mršavo povjerenje u ostvarivost muževih (pre)ambicioznih planova i organska potreba da prekinu razgovor o njegovim pukim sanjarijama. Prevagnulo je ovo prvo. Nije joj se dalo ulaziti u daljnje polemike kakve je smatrala neplodnima jer ovaj bi se teško zaustavljao kad bi se zahuktao sa svojim fantazmagorijama. Saslušat će varijacije na temu, dok ga ne pusti, u nadi da će ga pustiti brzo. Nije ni slutila da će izostanak volje i energije uroditi rezultatom kojeg je držala neostvarivim bez posredstva dvaju navedenih faktora. Možda i prvi put otkad se poznaju njegov je uporni entuzijazam podvukao rep.
“Ok, to mi je dovoljno, da ti vjeruješ da bih mogao”, zastao je na tren, valjda da procijeni jesu li izgovorene riječi u skladu s nutrinom.
“Sad mogu imat i ured na Žumberku, čistog srca i bez potrebe za dokazivanjem da bih ga mogao nekako stvoriti i u Alpama. Ma da, ipak je manja zajebancija s ovim na Žumberku. Tko zna na kakve bi pizdarije naišli s Austrijskom birokracijom. Doduše, ne može bit gora od ove naše, al’ ajd. Tu smo ipak svoji na svome, tko će sad tamo selit. Ma da, pa ovdje imamo i prijatelje i sve. Život je za nas tu. Ipak smo srasli s ovim podnebljem. Nije domovina voda.”
Maša je bila presretna što je protiv svoje volje mužiću poklonila povjerenje. Ma koliko ono u datom trenutku bilo slabašno odlučila je da prevagne nad jačom potrebom da muža pokosi ukalupljivanjem u znatno vjerojatni(ji) scenarij. Ipak on već godinama radi prilično unosan posao koji joj je pružio komfor napuštanja zamornog uredskog posla u jednoj državnoj firmi. Katkad ju ta činjenica nagne da se povuče, iz zahvalnosti, ne iz potrebe ili primoranosti da se povuče.
On joj je bio zahvalan. Bilo je lakše sad, sad kad ona vjeruje da bi on, da hoće, mogao svoje programiranje prebaciti negdje na nadmorsku visinu od par tisuća metara, u carstvo vječnog snijega i leda, gdje se oblaci gledaju “svisoka”. Dostajat će i Žumberak za kakvu kućicu koju si već odavno može/mogu priuštiti. Njegov san o Alpama bio je snažan, ali još je jača bila želja za ženinim priznanjem njegovih poduzetničkih sposobnosti, ostvarivanjem svega što bi valovi njegove, često neukrotive, odlučnosti, izbacili na obale. Ipak je to bio komforniji, lakši, ali i racionalniji put dokazivanja.
Maša, kao da je telepatski primila sve te veličanstvene planinske prizore iz Marijeve glave, odjednom je, opet mimo svoje volje, dvojila o ispravnosti svoje maloprijašnje odluke. Nije joj se dopala ni ona njegova prispodoba o domovini koja nije voda. Probudilo je neku potmulu klaustrofobiju u njoj, pobunu nad omeđenosti koju dotad nije niti malo osjećala. Možda je nepovjerenjem iz njega mogla izvući verziju koja ne ide linijom manjeg otpora, verziju koja bi je danas sutra učinila snježnom kraljicom Alpi. O bože, zašto mu je odlučila vjerovati, sad neće nikad uživati u doduše prilično nevjerojatnim, ali ne i sasvim nemogućim plodovima na glas iskazane sumnje. Nije ona dosad redovito iskazivala sumnju s tom motivacijom, ali eto, ovog puta nešto je sasvim novo i neočekivano zatitralo u dubinama.
“Znaš Mario, zapravo nisam sigurna…”
“U kaj?”
“Da bi mogao napraviti ured u Alpama.”
“A jel?”
“Ahaa…”, privukla mu se i poljubila ga.
On je predosjetio njenu igru. Bila je namjerno prozirna jer zapravo, baš kao ni on, nije imala volje za svu tu predanost koja bi za takav pothvat bila potrebna. Ali bilo je lijepo sanjariti..
