„Sljedeća postaja je – groblje“ – putnike je „optimistično“ obavijestio ženski glas iz ZET-ovog aparata na liniji 268. Sva je sreća što je zimska služba besprijekorno obavila svoj posao na tom dijelu vozne rute. Uzmimo, onako hipotetski, da je kojim slučajem na cesti vladala gadna poledica. Nakon što bi čuli tu rečenicu, umjesto dremuckanja u jutarnjem polusnu, putnici bi sa strepnjom čekali vidjeti hoće li se groblja uopće domoći živi. Vozač bi se, onak iz fore, psihopatski okrenuo prema njima i nakon par brzih podizanja obrva zapjevao „I’m on a highway to hell!“ Ekipa iz obližnjeg privatnog pogrebnog poduzeća kroz zamagljene bi prozore promatrala kako spora linija poput poludjele zmije uvija po cesti i nakon izvedenog trostrukog aksla odlazi u ledeni pakao. U njima bi se miješali zaprepaštenost jezivim prizorom – jer su ipak samo ljudi i zadovoljstvo zbog izgledne poslovne prilike – jer su ipak samo profesionalci. Još je i Laki iz legendarne srpske komedije „Maratonci trče počasni krug“ zaključio kako je „samo smrt siguran posao“. Neki su i umrli od smijeha prilikom gledanja tog filma, potvrdivši tim činom spomenutu tvrdnju.
Vjerojatno ste u nekom svojem intimnom trenutku zamišljali vlastiti sprovod i bojažljivo se pitali bi li na njega došli svi oni za koje se potajno nadate da bi. Zamišljate ih tužne i shrvane zbog nenadoknadivog gubitka nastalog vašim odlaskom na drugi svijet. Svima im je na duši izbušena rupa koju ništa više ne može pokrpati. Većinom smo takvi, ne možemo podnijeti pomisao da je nama bitnim ljudima baš nekako ravno postojimo li mi ili ne. Negdje duboko u sebi, nosimo tajnu želju da svijet nakon našeg odlaska stane, da Zemlja prestane s vrtnjom i Sunce odustane od nje. Naprosto teško prihvaćamo mogućnost da svijet može dalje nastaviti i bez nas. Sebično, ali iskreno. Posebno dok smo još mladi i puni života – smrt se doima poput neke bolesti protiv koje smo cijepljeni, na koju smo vječno imuni i koja se događa nekom drugom. Zrelijem dobu prihvaćanje vlastite prolaznosti nešto lakše pada.
Na neki način smo u pravu kad mislimo da će naš svijet stati kad umremo. Vanjski, koji postoji i sam po sebi – dakako neće, ali cijeli taj naš privatni svijet u svoj svojoj složenosti zapravo i ne postoji bez nas samih. Smrću svakog čovjeka nestaje jedan čitavi svijet, sasvim unikatan i neponovljiv. Svjetova je toliko koliko i ljudi, ista realnost svakom drugu sliku nudi. Koliko ljudi, toliko i različitih doživljaja iste situacije kojoj su izloženi. Evo npr. uzmimo tu vražju rečenicu „Sljedeća postaja je groblje“, koju dotični aparat repetitivno izgovara na uvijek istom djeliću puta. Neki je putnici uopće nisu doživjeli. Neki sasvim čudan i sumnjiv građanin (pardon – građevina) upravo ju koristi kao materijal za svoj novi tekst. Nekoga živcira što je prisiljen svakodnevno slušati tu nepodnošljivu banalnost. Nekome tko se vraćao iz noćne smjene i napola spavao poslužila je kao budilica i podsjetnik da na sljedećoj stanici mora izaći van i u neonski plavu zoru odšetati kući.
Nekom starijem gospodinu koji se iz blagdanske posjete svojim dalekim rođacima vraćao u selo pokraj Čitluka, ova je rečenica zazvučala poprilično zlokobno. Djedica se još nikada nije vozio u autobusu koji govori i oblio ga je hladan znoj jer je bio uvjeren da mu se na izravnoj liniji obratila gospođa smrt. Čovjek je teški srčani bolesnik i ta je rečenica iz aparata bila skoro pa proročanska. Nakon što je živ i zdrav prošao tu prokletu postaju groblje, do glavnog se kolodvora zahvaljivao svim svecima što je sve bio samo lažni alarm. Vidite kako su stvari relativne. Nekim bolesnicima, da bi preživjeli, treba na vrijeme isključiti aparate. Aj živjeli…
Piše: Zlatko Majsec
