Već sam dugo vremena gotovo pa zaljubljen u one simpatične forice na Franckovim bijelim keramičkim šalicama i plastičnim čašama. Iako ih već sve znam napamet uvijek me iznova obraduje pročitati nešto poput:
“Ako mi dođe kriva kava bit će leteći tanjurić” ili
“Kad me cura ne pusti van s dečkima napravim si pappuccino”.
Još u doba korone, kad si kavu iz aparata mogao nabaviti samo na kiosku, uvijek sam izbirljivo prebirao po čašama kako bih našao ovu s mojim omiljenim Papucchino natpisom. Kao da je kava bila bolja kad bih je pio baš iz te čaše. I obratno, kad bih pronašao samo natpise koji mi nisu bili među favoritima nevoljko bih u njih usipao primamljivu crnu tečnost. Ponajviše sam to činio iz straha da ne uvrijedim prodavačicu ako vidi da sam krenuo tražiti čašu, a onda demonstrativno otišao u kiosk s druge strane ceste potražiti čašu s odgovarajućim transparentom. Ne bi je bilo lijepo i moralno varati – već se dugo znamo i uvijek je fina i nasmijana kad me vidi. Ipak, ne bih zaboravio šeretski dometnuti – “Zdipili su sve čaše s dobrim natpisima”. Ona bi nemoćno slijegnula ramenima. Bila je dovoljno ljubazna da prikaže tobožnje suosjećanje i solidarnost sa mnom oko nečeg za što ju je, realno, boljela briga. Primijetio sam i da značajno duže pijem kavu iz “ispravnih” čaša. Iz ovih s “krivim” natpisima maltene bih eksao kavu kao da je kontaminirana nedovoljno atraktivnim natpisom i da što kraće budem svjestan činjenice da na njoj nema neke od mojih omiljenih fora. Tko li ih je samo smislio? Rado bih s tom osobom sjeo na kavu. Dovraga, ljubomoran sam – i ja bih htio da sam se sjetio tako dobrih štoseva, prodao ih za dobre pare i uživao u činjenici da ih par milijuna kavopija čita svaki dan. Heh, al’ nisam – samo sam dobri stari luzer koji samo sanjari, a rijetko nešto konkretno poduzme. Pa dobro ajde – pišem ovaj tekst u kojem se možda još ponetko pronađe – tješim se dok mi vjetrić miluje lice na mojoj omiljenoj kvartovskoj terasici. Što ne bih i ja smislio pokoji natpis?, vrag mi ne da mira. Napregnuo sam mozak, smislio jednu foru koja se i nije činila naročitom i onda uvidio da nije to baš tako lak zadatak. Kao i većina genijalnih, velikih stvari – čini se jednostavnim, ali nije. Primjerice, gledajući kako Luka Dončić igra košarku i neumoljivo trpa koševe dok ga čuvaju igrači atletski značajno nadareniji od njega, stvaramo krivi dojam da je to lako i bezbolno dok je realnost sasvim suprotna. Nakon prvog ne baš reprezentativnog pokušaja osmišljavanja fore volja mi je krenula slabjeti. Bila je nedjelja i lijenost u zraku bila je opipljiva – tko će sad mozak razbijati novim forama koje će biti samo loša kopija starih. Pusti to i uživaj u kavi, potpisivao sam poraz dok je iz nejasne dubine moj ego još nešto sitno gunđao o tome kako nije dobio dovoljno vremena i prilika. Pa dobro evo ti “eže” – brukaj se malo. Nisam mogao odoljeti da mu nakratko ne popustim i dam mu još vremena. Kako li me taj samo zna zaposliti baš onda kad mi se tako prokleto ne radi ništa…
“Ako mi dođe kriva kava bit će leteći tanjurić” ili
“Kad me cura ne pusti van s dečkima napravim si pappuccino”.
Još u doba korone, kad si kavu iz aparata mogao nabaviti samo na kiosku, uvijek sam izbirljivo prebirao po čašama kako bih našao ovu s mojim omiljenim Papucchino natpisom. Kao da je kava bila bolja kad bih je pio baš iz te čaše. I obratno, kad bih pronašao samo natpise koji mi nisu bili među favoritima nevoljko bih u njih usipao primamljivu crnu tečnost. Ponajviše sam to činio iz straha da ne uvrijedim prodavačicu ako vidi da sam krenuo tražiti čašu, a onda demonstrativno otišao u kiosk s druge strane ceste potražiti čašu s odgovarajućim transparentom. Ne bi je bilo lijepo i moralno varati – već se dugo znamo i uvijek je fina i nasmijana kad me vidi. Ipak, ne bih zaboravio šeretski dometnuti – “Zdipili su sve čaše s dobrim natpisima”. Ona bi nemoćno slijegnula ramenima. Bila je dovoljno ljubazna da prikaže tobožnje suosjećanje i solidarnost sa mnom oko nečeg za što ju je, realno, boljela briga. Primijetio sam i da značajno duže pijem kavu iz “ispravnih” čaša. Iz ovih s “krivim” natpisima maltene bih eksao kavu kao da je kontaminirana nedovoljno atraktivnim natpisom i da što kraće budem svjestan činjenice da na njoj nema neke od mojih omiljenih fora. Tko li ih je samo smislio? Rado bih s tom osobom sjeo na kavu. Dovraga, ljubomoran sam – i ja bih htio da sam se sjetio tako dobrih štoseva, prodao ih za dobre pare i uživao u činjenici da ih par milijuna kavopija čita svaki dan. Heh, al’ nisam – samo sam dobri stari luzer koji samo sanjari, a rijetko nešto konkretno poduzme. Pa dobro ajde – pišem ovaj tekst u kojem se možda još ponetko pronađe – tješim se dok mi vjetrić miluje lice na mojoj omiljenoj kvartovskoj terasici. Što ne bih i ja smislio pokoji natpis?, vrag mi ne da mira. Napregnuo sam mozak, smislio jednu foru koja se i nije činila naročitom i onda uvidio da nije to baš tako lak zadatak. Kao i većina genijalnih, velikih stvari – čini se jednostavnim, ali nije. Primjerice, gledajući kako Luka Dončić igra košarku i neumoljivo trpa koševe dok ga čuvaju igrači atletski značajno nadareniji od njega, stvaramo krivi dojam da je to lako i bezbolno dok je realnost sasvim suprotna. Nakon prvog ne baš reprezentativnog pokušaja osmišljavanja fore volja mi je krenula slabjeti. Bila je nedjelja i lijenost u zraku bila je opipljiva – tko će sad mozak razbijati novim forama koje će biti samo loša kopija starih. Pusti to i uživaj u kavi, potpisivao sam poraz dok je iz nejasne dubine moj ego još nešto sitno gunđao o tome kako nije dobio dovoljno vremena i prilika. Pa dobro evo ti “eže” – brukaj se malo. Nisam mogao odoljeti da mu nakratko ne popustim i dam mu još vremena. Kako li me taj samo zna zaposliti baš onda kad mi se tako prokleto ne radi ništa…
“Prije prve kave sam linija 268, a poslije sam 330.”
“I gorka kava meni je slatka”
“Dok ne popijem prvu jutarnju kavu ne odgovaram za svoje postupke”
“Dok ne popijem prvu jutarnju kavu ne odgovaram za svoje postupke”
“Kako to mislite, previše kave?”
“Život bez kave ko auto bez kotača”
“Želim da me moji voljeni vole ko što ja volim kavu”
“Poziv na kavu – najzahvalnija kamuflaža za upucavanje”
“Pomisao na kavu – jedina istinska utjeha za ranoranioce”
“Nema tog crijevnog zatvora iz kojeg kava nije pobjegla s ostatkom “zarobljenika””
“Lakše se oduprijeti gravitaciji nego mirisu kave”
