Sve nas je dobrano zatekao prizor masovne ulične makljaže Boysa i Torcide usred Velike Gorice. Većina nas je s neskrivenom nevjericom, jezom, pa i zgražanjem popratila događaj koji je pomalo nalikovao filmskim ekranizacijama srednjovjekovnih bitaka. Srećom, ovi mladići u vršku vojne formacije, barem tako snimka svjedoči, ne raspolažu mačevima i buzdovanima, a ovi otpozadi (logistika) nisu streličarski odred koji prorjeđuje neprijateljske snage prije udara pješaštva. Dame i gospodo, možemo odahnuti, oni se obračunavaju “samo” šakama, nogama i pokojom bocom. Drugim riječima, sve je pod kontrolom, nema mjesta strahu i brizi.
Dečki su se “samo malo” našli da se pofajtaju – imaju naime svoju neslužbenu, paralelnu navijačku ligu. Iz neprovjerenih izvora doznajem da ćemo se uskoro moći i kladiti na ishode njihovih okršaja. Vjerujte, tu neće biti previše prostora za namještanja tekmi jer ipak, nečije glave su u pitanju.
Dakle, bila je ovo njihova tekma prije tekme, bez suca doduše i, što je, po meni, možda malo amaterski i promašeno, u istoj boji dresova – crnoj. Ko da su išli na Thompsonov koncert, a ne na tekmu. Ne stvarno, to me je malo iznenadilo. Logika nalaže da bi zbog lakšeg razlikovanja suparnika od suborca bilo bolje da su se dogovorili da, recimo, domaći boysi nose – plave, a hajdukovci tradicionalno – bijele majice. Čisto iz prevencije. Da se kući ne bi išlo nošen grižnjom savjesti što si u jednom času nehotice odveo šaku u obilazak njuške pripadnika svojeg tabora. Ali dobro, razumljivo je da u tim ekstremnim, adrenalinskim “sportovima” čovjek ne stigne baš uvijek i u svakoj situaciji racionalno postupiti.
Velika Gorica je godinama, ne bez realne osnove, na glasu kao mirno, pomalo i dosadnjikavo mjesto, ajmo reći spavaonica koja, koliko nas pamćenje služi, ne pamti ovakve “javne” sukobe navijača.
No, eto, kako u gradu imamo nogometnog prvoligaša Goricu (bivši Radnik) očito je došlo vrijeme da i mala Velika Gorica postane netko i nešto na navijačkoj karti, čitaj da se za čast ove “male” isplati potući, a ne samo (što je dosad bio slučaj) isključivo za njenog velikog brata što se smjestio pod Sljemenom.
Slučajno ili ne, za poprište borbe naše su dvije najpoznatije navijačke skupine odabrale Zagrebačku ulicu. To me malo pogodilo, moram priznati. Probudio se u meni dosad duboko uspavani lokal patriot koji bi više volio da se branila čast, recimo – Turopoljske ulice i da su tu uz Boyse bili “stari” Šljakeri.
Ipak za razumjeti je to jer koliko sam obaviješten iz svojih (ne)pouzdanih izvora, većinski se radilo o pripadnicima BBB iz Zagreba, a vjerojatno je i pripadnicima Torcide bilo dostojanstvenije testirati šakačko umijeće na prostoru koji nosi ime glavnog grada.
Za razliku od nekih novinara ne mislim da je osoba nužno budaletina i ološ samo zato jer je zaluđeni nogometni navijač. I tu postoje brojne vrste i podvrste – nije baš sve tako crno – bijelo. Najlakše se prepustiti stereotipima. Neki su, uostalom, tako i odgajani, da navijaju za svoj/očev klub – jebiga utkano im u gen od malih nogu. O hvalevrijednim navijačkim inicijativama, npr. u slučaju prirodnih nepogoda da i ne govorim. Mnogi od njih ostvareni su u svojim strukama, bistri, fakultetski obrazovani, obiteljski ljudi, više ili manje ugledni pripadnici društva s jednom, meni osobno stranom, strašću usmjerenom ka nekom nogometnom klubu, i, što mi je još stranije – strašću za pripadnošću njegovoj navijačkoj skupini. Njima je možda strana moja fobija od bilo kakve, pa tako i navijačke pripadnosti. Mogu to razumjeti. Nismo i ne moramo biti isti po tom pitanju. Drugim, možda malo metaforičkim, riječima, ne moramo navijati za isti klub da bi si bili dobri.
Ipak, kao ljudskom biću potpuno mi je strana i sramotna druga, po meni tamna strana navijačke medalje kojoj smo svjedočili u subotu i zbog koje se pitamo jesu li sigurne ulice našeg grada. Pobuda da se na bilo koga verbalno ili fizički nasrće samo zato jer na utakmici umjesto Gorica! viče Hajduk! i obratno, nešto je nedopustivo i odvratno.
Neću reći da su svi nogometni navijači koji se mlate po ulicama, gledano po kvocijentu inteligencije i stupnju civiliziranosti, loše odgojeni i ne baš previše pametni pojedinci. Moguće je da među njima ima i pokoji zalutali mladić sa sasvim pristojnom životnom perspektivom koji je spletom okolnosti upao u loše društvo iz kojeg će se na vrijeme i ne previše oštećen, izvući. U ovoj mu fazi života naprosto odgovara putovati okolo sa svojim vršnjacima, cugati i napušavati se po smrdljivim kupeima vlaka ili na zadnjem sjedištu autobusa. Sva ta putovanja njemu su avanture. Nešto poput maturalca na kojem nema cura i gdje nije baš sve bezbrižno, naime broj golova u mreži katkad je recipročan s brojem zuba bez kojih možeš ostati. Nema veze, mnogim curama su ožiljci sexy.
S druge strane – nemojmo se zavaravati. Teško baš da ćemo među sumnjivim tipovima kojima je vrhunac postojanja i vlastite ostvarenosti razbiti nekog s palicom ili bokserom, pronaći puno budućih doktora znanosti, nuklearnih fizičara i/li neurokirurga. Možete li, uostalom, primjerice, zamisliti kako jedan budući neurokirurg otvaranje nečije lubanje vježba džonom svojih Martensica nasred glavne gradske prometnice? Ili jednog magistra prometnih znanosti – odjel cestovnog prometa – kako na cesti grlato i dezorijentirano viče: “Pogledajte semafor! Pogledajte semafor!”
Meni zapravo nekako žao dođe tih izgubljenih momaka koji tako strastveno žele razbiti nečiju gubicu samo zato što ne pripada njihovoj “pravovjernoj” grupaciji. Ipak, možda nije još sve izgubljeno. Da se tako strastveno, kao navijanju i masovnoj tučnjavi, posvete nečem konstruktivnijem u životu, možda se više ne bi osjećali ostvareni isključivo u prilici kad čine nešto od čega 99% građanskog svijeta zazire u šoku.
Ne znam tko je koga više natamburao na ulici, ali činjenica je da je Hajduk taj dan natamburao inače prilično dobru i uspješnu Goricu s 4:0. Čuo sam poslije, sjedeći u svojoj omiljenoj birtiji, da je Gorica imala dvije jako dobre šanse, ali ih, eto, nije realizirala. Što ćete, lopta je okrugla, baš kao i kvrge na glavi nekih među sukobljenim navijačima. Nadam se ne i na mojoj glavi nakon ovog teksta…
