Već neko vrijeme, čitaj mjesecima, još bolje čitaj – pola godine, idem na plivanje na gorički bazen. Mogu vam reći – taj je bazen za mene pravo otkriće. U vrijeme dok, zbog operacije na Ahilovoj tetivi, nisam mogao ni normalno hodati, a kamoli trčati, bile su mi propisane vježbe u bazenu. I tako sam se našao u dječjem bazenu gdje bih pola sata izvodio vježbe dizanja na prste – u vodi smo naime lakši pa je to bio idealan medij za izvođenje vježbi koje bi mi na suhom bile ili neizvedive ili suviše bolne. Obično sam bio na jednom kraju bazena, a penzići koji su radili korektivnu gimnastiku, na drugom. S klincima bih se, zbog većinski jutarnjih termina, u pravilu zaobilazio.
Već prvi dan bazenske rehabilitacije pogledavao sam prema tom velikom bazenu i pomislio: Hej pa kad sam već tu što ne bih malo i trenirao plivanje. I tako sam se “zarazio” novim sportom. Nakon dva tjedna već sam bio ovisnik u pravom smislu riječi. Ne odem tamo dva dana i nije mi dobro, sve sam nešto nervozan, razdražljiv, a bez nekog posebnog, vidljivog razloga. I onda se sjetim – ajme nisam otišao na bazen po svoj “šut”. Plivanje je nudilo mogućnost žustrijeg treninga koji mi je jako falio, a kojeg u dotadašnjim najčešćim oblicima (čitaj trčanje i planinarenje) nisam bio u stanju izvoditi.
Prvo sam plivao nekih 250 metara nakon čega sam bio osjetio da mi je napora sasvim dosta. Potom sam dogurao do 500 – tinjak što sam već smatrao više no ozbiljnom trenkom. Prakticirao bih uvijek plivanje u polusprintu ili sprintu i redovno odmarao uz rub bazena nakon svake otplivane dužine od 25 metara – zadihan poput kakvog starca. Moram priznati da bih s ljubomorom uvijek gledao plivače koji u konstanti, bez odmora, nižu dužinu za dužinom. Gledao bih i zgodne trenerice plivanja koje bi uz rub bazena davale upute klincima iz škole plivanja. Pritom nije bilo loše što na očima imam one plivačke naočale – sve u nadobudnosti da me neće skužiti kad se zabuljim ko zadnja seljačina.
Nakon par mjeseci već sam umislio da sam u zavidnoj plivačkoj formi. No uh kako li sam se prevario.
Pričao sam jednom kompiću, koji je friško bio krenuo u teretanu, o dobrobitima plivanja: “Stari iako poslije plivačke trenke pojedem hranu iz frižidera skup sa frižiderom i ukućanima na neku čudnu foru sam počel mršavit. (Imitirajući ton iz onih blesavih reklama) No to nije sve, kičma me manje boli, ojačalo mi je cijelo tijelo, plus tolko se meditativno osjećam tijekom, a naročito nakon trenke – ono moš mi po glavi skakat ja ću se smijat i ne uzrujavat se previše.”
Nakon što sam mu to rekao uslijedio je preobražaj kakvog se ne bi posramio ni Kafkin Gregor Samsa koji se, znate već, jedno jutro probudio u svom krevetu i otkrio da je kukac.
Pazite, nije taj moj kompić lik koji me i inače preticao na planinarenjima ili sličnim zajedničkim ekspedicijama. Čak štoviše, uvijek sam na vrh stizao prije njega ili manje zadihan kad bi išli paralelno. Uz sve navedeno ima i nešto sitno više kilograma od mene. Baš zato njegova je preobrazba bila dodatno zapanjujuća.
Njemu kao da je voda bila prirodniji medij od zemlje (da ne kažem zraka – još će ispast da čovjek leti). Ako izuzmemo činjenicu da je u bazen isprva ušao tako da se poskliznuo i (u)pao u njega, namjerno ostavši neko vrijeme ispod vode, od nelagode da izroni i pokaže svima tko je to bio. Sve nakon toga bio je neviđen trijumf i čudo. Već na to prvoj trenki preplivao je čitav kilometar dok sam se ja mučio sa 700 metara do kojih sam, usput budi rečeno, stigao samo zato što mi je bilo neugodno da pred njim – početnikom (gušterom), kao “veteran” (džomba) otplivam svojih uobičajenih 500 tinjak ili ti 20 dužina po 25 metara.
Već na drugom treningu on pliva 1500 metara (ja jedva 750), na trećem odlazi na 2 km, a ja skrušeno, šokirano i posramljeno priznajem poraz. Dok se borim za zrak nakon svake dužine on jednu za drugom niže i pita me:
“Jel možeš?”
“Mogu, mogu!”, pokušavam zvučati energično, ali zvuči ko samrtni hropac.
Na četvrtom treningu vidim stanovite promjene na njegovom tijelu. Izrastaju mu plivaće kožice na prstima – sve se spotiče, neprestan je, na suhom, al’ kad uđe u vodu on i bazen kao da su blizanci – kakva harmonija, elegancija pokreta, voda mu se zaljubljeno veseli, mijenja boju kad ga ugleda – sva se zarumeni. Čak ga i trenerice očarano promatraju. Za razliku od mene koji i ako na čas privučem pažnju na sebe vjerojatno je, u najboljem slučaju, riječ o sažaljenju.
Na petom treningu on se odaje.
“Dobro, kak možeš tolko plivat, ja tu umirem, a ti…”, pitam ga, a on me prekine:
“Ma kuiš, naučio sam disat…ispod vode.”
Prvo sam mislio da je omaška, nehotična greška, ali…
Ljudi moji, on je postao Aquaman. Kakav Jason Momoa, moj frend is the real thing.
Poslije šestog treninga u aplikaciji na Garmin satu pisalo mu je 4000 metara i 2079 zaveslaja. Pohvalio se jednom kolegi na poslu, a ovaj ga je u nevjerici pitao: “Ček kaj su ti dozvolili da spustiš čamac na vesla u bazen?”
Kad bi poželio malo odmoriti sjeo bi na dno bazena par minuta, a ne kao mi amateri – sisavci što hropćemo uz rub bazena. A opet, mislim si, lako tako kad si riba. Izgledao bi, onako sklupčan i nepomičan, poput anakonde koja iz dubine vreba plijen na površini vode.
Na sedmom mi je treningu iz zafrkancije pljusnuo šamarčić – perajom.
Kad su mu na osmom treningu trenerice počele bacati ribu u usta, a on im iz novootvorene rupice na glavi zahvalio spektakularnom ispaljenom fontanicom, obojica smo zaključili da bi bila šteta praviti se glup i ne monetizirati ovaj fenomen.
Otvaramo prvi Aqua cirkus u Hrvata, radimo i na obradi dobrog starog hita dobrog starog Olivera Dragojevića. Naša će se verzija zvati “Moj tuljane”. Do plivanja…
