Šteta je u ovu čarobnu proljetnu noć
Na netu pjesme čitat, treba vani poć’
Tamo život buja, procvjetalo se kreće
U meni rastu zanosi kao prvo cvijeće
Toplo je i svi se odmah ljepšima čine
Na svaku drugu damu vilica mi zine
Večernja milina u zraku na doživljaj me tjera
Da je svaki kutak grada k’o francuska rivijera
Srednjoškolci sve teže i teže uče
Nisu za to krivi, hormoni im se luče
Dojučerašnje curice u žene polako pupaju
U pažnji šepurećih momčića rado se kupaju
Na noćnoj terasi, ispod krošnje stare
Na vatrenu tečnost trošim svoje pare
Sjedim, upijam ljude i sve njihove priče
I da budem iskren, nigdje mi se ne miče
Jedna crna mala, u ruci joj knjiga „Siddhartha“
Prijateljici šapće: „Ovaj lik, to je Frik iz kvarta“
Opa, prepoznala me, ta mi popularnost paše
I, premda ga nemam, repić mi od sreće maše
Ego divlja, krvotok vrije, ruka se van svake kontrole trese
Glumim da ju ne čujem dok umišljam da sam novi Hesse
Promijenila je naglo ton, čini se – želi da ju dobro čujem
O prozi uživljeno priča, tiho sanja da ju zbog tog štujem
A meni je toliko dražesnija bila
Dok je svo to znanje u sebi krila
I pričala neobavezno o letu u Veronu
O talijančićima i pijančevanju u avionu
Želio bi nazad tu šarmantnu, avanturističku damu
Ne bi ovu što o književnosti diže dosadnu galamu
Usput sam pohvat’o da se zove Lara
Oči joj crne ko dva beskrajna bunara
Vjetrić piri, usnula sjećanja na sreću budi
Sve je ko u nekom filmu, svi prizori i ljudi
Žuto vozilo hitne svoju sirenu uključuje glasno
To podsjetnik je da se živi, dok još nije kasno
Već navik’o da se iza njega nečiji život ruši
Vozač tupo cestu gleda, jeftinu cigaru puši
Ljudske sudbine se miješaju, vrtloži sve dobro i loše
Ovu pjesmu negdje slavuj pjeva, ko Proeski Toše…
