Home FRIK IZ KVARTA FRIK IZ KVARTA – Bijeli planet Nikole Zimskog

FRIK IZ KVARTA – Bijeli planet Nikole Zimskog

Ćelave gume na autu, pa što. I ja sam ćelav pa glava još radi - mislio je u sebi. Oduvijek se volio voziti snijegom presvučenim prostranstvom pod kojim sve mirno spava u svom ledenom snu.

PODIJELITE
Foto: Josip Škof

Debele snježne krpice padale su u gustim rojevima i ljepile se za zemlju i svo šumsko raslinje. Izlizane zimske gume starog vatrogasnog džipa kotrljale su se već dobrano zaleđenom  planinskom cestom koja je u nepravilnim razmacima čas bila asfalt čas makadam. “Nema veze što su već ocvale i dale svoje – poznaju ovu rutu već toliko dobro da ju više ne moraju svladavati na mišiće već mogu i na samo iskustvo”, rezonirao je vlasnik džipa, Nikola Zimski koji novce, kojima ionako oskudijeva, ne voli trošiti na nove stvari sve dok njihovi vremešni ekvivalenti još relativno pouzdano služe svrsi. Ćelave gume, pa što. I ja sam ćelav pa glava još radi – mislio je u sebi, automatski navigirajući poznatim šumskom drumom. Oduvijek se volio voziti snijegom presvučenim prostranstvom pod kojim sve mirno spava u svom ledenom snu. Već godinama živi povučeno sa suprugom u kolibi usred bukove šume – nasljedstvo njenog imućnog djeda kojem je to bila jedna od vikendica, a njima jedini dom. Ne žale se. Pobjegli su još davno od gradske vreve, oboje napustivši svoje prosječno plaćene poslove u gradskoj upravi (on kao domar, ona u administraciji) i odlučili živjeti od zemlje i povremenih poslića. Supruga od peglanja i pospremanja kuće za jednu poznatu obitelj, a on za sebe voli reći da radi ko uskok jer uskače poznanicima i njihovim poznanicima za svakojake kvarove jer nema toga što on ne zna popraviti – od kućanskih do okokućanskih (kako ih običava nazivati) aparata svih vrsta i namjena. Imaju svoj vrt, piliće, koke, guske, dvije krave i par svinja. Uz domaću svinjetinu na kućnom je meniju katkad i ona divlja koju mu obližnji lovci često ostave kao kompenzaciju za obavljeni posao. Nikola Zimski na glasu je kao čovjek koji nije jak na riječima, ali jest na djelima. Premda pomalo osoran i hladan – ne jednom je pomogao sirotinji ne tražeći zauzvrat ništa. Nema kod nega puno teatralnosti u takvim situacijama niti one  dugo traju, a što bi moglo ostaviti dojam da se, ako ništa drugo, želi nahraniti tuđom zahvalnošću i divljenjem. Gade mu se oni što pomažu da bi se slikali i hvalili time. Obavi posao, odriješito odmahne rukom kad mu se ponudi novac, bez riječi sjeda u džip i vraća se u šumu. Postavi povremeno pokoju zamku u šumi za divljeg zeca kojim obožava omastiti brk, ali u pravilu nije ljubitelj lova. Naprosto ne voli neravnopravnost koju slikovito opisuje ovako: Ja naoružan do zuba, a oni samo zubom. I nije baš neki sport.

Snijegom oblijepljene grane gustih krošnji nadvijale su se nad makadamskim putem, uvijajući se u ritmu ledenog vjetra. Doimale su se poput bijelih klavirskih prstiju drevnih divova planine koji zimi skriveni u dupljama velikog drveća tako međusobno  pričaju svojim tajnim jezikom. Rijetko, potamnjelo lišće hipnotički se vrtložilo na pola metra iznad ceste i otkidalo pažnju s vožnje. Podsjećalo ga je na onu najlonsku vrećicu iz filma “Vrtlog života”, koja romantično pleše bespogovorno sljedeći volju vjetra,  izazivajući tako u gledatelja brojna simbolička značenja. Prizor umrlog lišća koje pleše svoj zadnji ples prije no što se stopi sa zemljom svog ga je usisao u sebe. Počeo je razmišljati o prolaznosti i krhkosti svega što postoji. Oblije ga sva sila unutarnjih osjećanja, ali se ona brzo izgube u pravilnom, pomalo otupljujućem ritmu vožnje. Sve te inače teško probabljive istine – rušenje najdražih nam, godinama građenih, struktura našeg života, svi ti neželjeni krajevi, sve te male, ali nama velike smrti, u tom mističnom filozofičnom razmatranju koje ga je obuzelo činile su se dovoljno dalekima da doživljaj njihove razorne snage bude jedna ugodna, čak uzvišena sjeta. Dostojevski je u svojem remek djelu “Bjesovi” tugu čak toliko pretpostavio drugim emocijama, postavio na pijedestal – nadjenuvši joj pridjev “sveta”.  O svemu je tome mrmorio u sebi, uživajući u vanjskoj hladnoći iz zagrijane kabine džipa. Na jednom je ugibalištu stao i izašao pišati. Kad je skinuo rukavice da otkopča šlic jato vrana zagrakće i kao iz katapulta uzleti s grana gonjeno nekom nevidljivom silom. Započe tutnjava iz dubine razjarenog podzemnog grotla. Prvo kao prigušeni podriganac Zemlje koja je poput pristojnog gosta na svečanom ručku nastojala zadržati taj nepristojni impuls tijela, ali potom nad njim potpuno izgubila kontrolu pa se podrig pretvorio u snažne kontrakcije riganja. U grmljavinu odozdo. Bacalo ga je i ljuljalo kao da se odjednom našao na trbuhu nemani koja neutješno plače. Kao kauboj koji na Rodeu svim silama pokušava da ga bik ne zbaci sa svojih leđa borio se da nekako ostane na nogama. Drveće je divljački uvijalo poput vlati trave. Šum i jeziva škripa materije koja nastoji ostati cjelovitom bili su zastrašujući. Majčica priroda u par je sekundi pokazala što može njezin bijes. Kad se opći treskavac stišao shvatio je da se ovako još u životu nije bio uplašio, a prošao je brojna bojišta u domovinskom ratu. Još u šoku, pomislio je na svoju ženu i krenuo je nazvati, ali signala nije bilo. Drvo dobro reagira na potrese, bit će da je dobro, pomisli i to ga na časak umiri.

Uto se, praćena krckanjem grana susjednog drveća ka zemlji krenula stropoštati ogromna bukva. Pala je vrhom na četvrtasto jezerce koje je zasljepljivalo svojom zaleđenom površinom u kojoj su se ogledale zrake sunca. Pred naletom neumoljive mase debeli se led razletio u krhotine što su poput razbacanih puzzli kaotično plutale po uzburkanoj površini. Dotadašnje blještavilo jezera k’o po naredbi stišalo se u otužni polumrak. Okolno, u pravilnoj crti izraslo i snijegom obojeno drveće tvorilo je dojam kamenih stubova kakvog rimskog hrama. Bukva je vrhom nestajala u tamnim dubinama ledene vode dok je ostatkom vitkog tijela ostala ukoso stršati slizana s obalom.
Isuse, kako je samo sada negdje u gradu?, prođe mu glavom. Iz prestravljenih misli prenu ga dva uzastopna tupa udarca iza njegovih leđa. Dvije prilike zalupile su vratima njegovog džipa i brzo ga pokrenule jer je ovaj već bio upaljen. Prvo je pomislio da ga netko od seljana zafrkava, ali kradljivci su bili dovoljno blizu da otkrije kako mu njihova tamnoputa lica nisu nimalo poznata. Više od nemoćnog bijesa osjeti hladnu oštricu jezive spoznaje da je vjerojatno bio praćen i da ih nema šanse dostići. Opalili su po plinu, a on instinktivno potrčao za njima gonjen divovskim plimnim valom srdžbe koja mu je plavila nutrinu. Osjeti svu jalovost svoje reakcije to ga tako ojadi da ih poče psovati vrlo osebujnim psovkama. Pritom je teško za procijeniti jesu li psovke bile primarno kreativne ili paklenske. Jedna vrana ga je promatrala s grane i u nedoumici pognula  udesno glavu kao da mu poručuje: “Ovako nešto još nisam čula, lakše malo Nikola – djeca su mi tu.”

Makadam je nakon par sto odvoženih metara prešao u asfalt. Taman u tom času zemlja opet snažno zadrhti. Novi potres! Snijegom i ledom presvučeni put zadigne se poput vala tako da je džip na njemu više surfao no vozio. Nije bilo pretjeranog drmusanja, ali je taj iznenadni impuls iz nekih razjarenih dubina toliko prestrašio vozača da je naglim i nekontroliranim trzajem ruke za časak izgubio kontrolu nad džipom. Prosklizao je, stao se vrtjeti ukrug da bi se na kraju,  okrenut profilno, od snage akceleracije stao prevrtati i završio u grabi kroz koju teče  potok. O bože, znači ima pravde!, pomisli Nikola s udaljenosti još dovoljno male da je mogao prilično jasno pratiti događaje. Nije doduše mogao razaznati da li ga više raduje njihov udes ili rastužuje činjenica da mu je uništen džip. Kad je dotrčao do vozila imao je neopisivo jak poriv da ih pretuče. Sve dok ih nije ugledao. Obojica su u potpunom šoku, u neprirodnom položaju, ukrivo i naopačke ležali prilično izgrebanih lica. Uz to je i voda stala prodirati u auto. Gledali su ga uplašeno i panično zamuckivali na nekom nepoznatom jeziku. Uvidje da su to su klinci i, protivno svojoj volji i dotadašnjem porivu, stegne ga u grlu. Sažali se nad njima. Gadila mu se tuga koju baš i ne zaslužuju, ali nije mogao protiv sebe. Bijes i srdžba miješali su se s nagonom srca za pomoći. Zar ću doista pomoći onima koji su me pokušali okrasti?, gonilo ga je pitanje na koje je u sebi već znao odgovor. O džipu će, kako je ispalo, misliti poslije.

Iz šume proviri glava odraslog uplakanog tamnoputog muškarca. Nikoli je bilo sve jasno. To su emigranti. Čuo je već priče, a i znao da je u blizini ruta kojom često kroče šumama pokušavajući doći tko zna gdje. Valjda do Njemačke. Na jednako nepoznatom jeziku, s tu i tamo nekom rječju koja je podsjećala na nezgrapan engleski, muškarac mu je prišao s visoko podignutim rukama iznad glave – u znak da nema nečasne namjere. Iako Nikola ništa nije razumio ubrzo instinktivno shvati da je ovaj vjerojatno otac jednome, a možda i obojici mladića. Odluči po strani ostaviti svu ljutnju zbog drske krađe i uništavanja njegove imovine. Oprezno je skupa s ocem s dalekog bliskog istoka izvukao mladiće iz auta koji se krovom usidrio na dnu potoka. Ako pozove hitnu hoće li im učiniti više štete nego koristi? Hoće li ipak učiniti veću štetu ako ne pozove hitnu?, rojili su se strahovi dok su se čudne i mučne minute doimale poput tjedana.

Malo pomalo još dobrano ošamućeni mladići došli su posve  k sebi na olakšanje i njega, a da ne govorimo oca. Nije mogao biti siguran da nemaju nekih unutarnjih ozljeda, ali onako na prvi test oka izgledali su prilično zdravo. Vidio je na njima životinjsku odlučnost da se samo izgube natrag u šumu. To ga odgovori da ih pokuša nagovoriti na medicinsku pomoć. A i kako bi to uradio, na kojem jeziku? Samo ih je šutke otpratio pogledom u kojem je bio koktel osjećaja i misli. Nakon dvije minute otac se vratio i stisnuo mu ruku sa i dalje jednako staklenim i mutnim očima. Prije no što je otrčao ka šumi Nikola je iz pretinca prevrnutog džipa izvadio kobasice i pancetu pa ih pružio ovome. Tamnoputom, suhonjavom muškarcu oči su isijavale očajem i zahvalnošću.
Kad se vratio u šumu opalio je obojici mladića takve šamarčine da ako nisu imali potres mozga sad su ga  sigurno zaradili…

P.M.S. (Post Majsecov Scriptum) Veeeliko hvala mladom gospodinu Josipu Škofu, vrsnom fotografu, koji mi je za ovaj tekst nesebično ustupio svoju fenomenalnu fotku snježnog ozračja koja se po mom skromnom sudu savršeno uklopila u ovu priču…