Jesenski sivi dani kao da zovu da u ruke uzmemo knjigu. Stoga, ako ste u potrazi za nekim novim štivom, i ovog tjedna u suradnji s Gradskom knjižnicom Velika Gorica donosimo preporuku čitateljice. Ovoga puta riječ je o djelu Meše Selimovića, Tvrđava koje je preporučila Josipa Dević.
TVRĐAVA
Meša Selimović
„Tek kad čovjek dozvoli da ono što je u njemu skriveno, instinkti koje je nekada u životu potisnuo, kad to izađe, kad dozvolimo da taj proces izbijanja na vidjelo zabranjenih osjećaja, potisnutih osjećanja, onda može da dođe do izražaja pravi smisao i širina talenta jednog pisca“ rekao je Meša Selimović u jednom intervju 1975. godine novinaru Dobroslavu Silobrčiću.
Meša Selimović i Ivo Andrić rođeni u nekih 18 godina razlike s tim da je Ivo bio stariji. Za života su bili jako dobri prijatelji različitih životnih stavova. Ova dva pisca veže čarolija stavljanja na papir svega onoga što nas muči i tišti u našim dubinama, a ne znamo to pretočiti u riječi.
Meša piše o ljubavi, o nepravdi društvenih odnosa, o strahu koji nas paralizira te u svojim likovima tako precizno secira različite tipove ljudi koje ima svako vrijeme, od dobrih do loših i onih između.
Za ovu sam preporuku izdvojila neke dijelove ovog predivnog romana u nadi da ću vas potaknuti da je pročitate ako niste ili da joj se ponovno vratite ako ste je čitali još nespremni za nju kao ja nekad davno..
„ Drugi događaj je ružan, i uzalud pokušavam da ga izbacim iz sebe. Često je u meni, i kad ne želim. Sve ga ponovno vrati, čak i ono što mu je suprotno, nečiji veseo smijeh, golublje gukanje djeteta, nježna pjesma o ljubavi. A moje sjećanje uvijek počinje od kraja, ne ovako kako sad pričam, zato je možda ponešto netačno, ali drukčije ne biste razumjeli.“
„ Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hoćin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko…“
„ Počeo sam da tražim vodu, tekuću, bistru, plitku. Možda zbog hoćinskih baruština ili zbog mutnog Dnjestra širokog kao more. A možda i stoga što sam u vodu mogao mirno gledati, ne misleći. Sve je otjecalo, tiho sa žuborom, spokojno, sve, i misao , i sjećanje , i život…“
„ Najmanje se govori kad te se najviše tiče…“
„ Ništa im ne zamjeram, pa ni to što mi nisu uspjeli ostaviti čak ni uspomene…“
„ Nismo se dogovorili, a sutra uvečer smo se opet našli na ogradi između dvije bašte. I treće veče, i četvrto, i ljeto se hladilo a mi smo se krili mrakom, ne želeći da itko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali. Sve više sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od žubora vode…“
„ Trebalo je da nađe ženu s kojom se nikada neće rastati. Ili da živi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otići. Ti bi otišla? Otišla bih. Zato što me ne voliš? Zato što te volim.“
„ Za čime je čeznuo dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromašnom zemljom, za pakošću što u nama živi duže i jače od materinske ljubavi, za neodoljivom potrebom da činimo zlo kad god možemo, za našom divljom turobnošću?“
„ Još su mutne hoćinske magle u meni, i ponekad teška tuga zbog ljudi. I sad treba da postanem lukav odjednom, i da se priklonim ko zna pred kim, za neko mjesto koje će mi omogućiti bolji život. A što bih sa stidom poslije. Ostao bi mi smrad u duši. Sirotinja sam, ali prosjak nisam…“
„ Učim djecu čitanju i pisanju, pokušavam da ih naučim dobroti, nadajući se da će u njima ostati štogod od mojih naivnih riječi…“
Autorica: Josipa Dević
