Zlatko Majsec

Nakon dugogodišnjeg mukotrpnog i opasnog istraživačkog rada konačno sam uspio razotkriti veo globalne opsjene i saznao stvarna značenja kratica za koje samo mislimo da...

Plastičnom strugalicom Nikola je uklanjao debeli sloj mraza što se preko noći ulovio za šofer šajbu. Put do Ive bio je prožet jutarnjom maglom...

Cijene goriva kao da su Viagru popile. Streme ka visini k'o TBF-ov Veseljko. Dižu se nebu pod oblake i napinju nam živce. Sjetim se...

U moru sankcija upitne koristi i jalovih antiratnih prosvjeda koji, osim izražavanja moralne podrške Ukrajini, uglavnom koriste samim prosvjednicima da se osjećaju hrabrije, humanije...

Bok svima, Ovo što slijedi nije moj, već tekst moje majke Višnje, inače psihologinje po struci, na temu rata u Ukrajini, a kojeg je objavila...

"Majs, pa kak ti se još da ulagat u spotove i općenito bavit muzikom? Nema tu ni para ni slave - okani se ćorava...

(Zašto si otišao) Dugo mu se već činilo da je njegova veza s Ivom izgubila onaj stari čar i intenzitet. Nikola se sve češće osjećao...

Nemalo me zatekao naslov u jednom lokalnom mediju - "Kvar na telefonskim linijama u jednoj goričkoj knjižnici!" Zastao sam u nevjerici. Ljudi moji, krv...

Sve nas je dobrano zatekao prizor masovne ulične makljaže Boysa i Torcide usred Velike Gorice. Većina nas je s neskrivenom nevjericom, jezom, pa i...

"Znaš kaj, kužim te skroz. I ja imam tu slabost overthink-anja i zato sam se samom sebi rekao da neću odustati od ovog posla kojeg volim. Čak ni onda kad ću to htjeti. Kužiš, znao sam da će doći i do takvih momenata. Unaprijed sam osigurao prevenciju od toga da sam sebe odgovorim od životnog smjera koji me veseli.", zvučao je uvjerljivo. Nekako mi je postajalo sve jasnije zašto je Katarina s njim. Čovjek sve razumije. Jedino nisam bio siguran mogu li s njim šutjeti. To nam nekako nije išlo. Stalno smo o nečemu morali kokodakati, a da nisam bio siguran je li to samo iz obostranog entuzijazma za temu i prisutnosti zahvalnog sugovornika ili zato što energija među nama nije bila do kraja čista da bi se ugodno šutjelo. Što god - odlučio sam uzeti ono najbolje od njega - zanimljivog sugovornika s kojim se razgovor ne gasi.  "Um je zajeban, truje ograničava - ali ako ga učiniš svojim saveznikom, svojim alatom, može pomoći jako. Pa kaj to nije divno da imaš svakodnevni izazov da budeš najbolja verzija sebe koja možeš postati?", smijao se, a ja nisam nešto bio oduševljen time da svakog dana moram raditi na sebi.  Volim raditi na svom pisanju, ali ne baš i na sebi - dapače sklon sam raznim moralno-konstruktivnim-socijalnim devijacijama iz razloga što nakon umora od pisanja trebam odmor, a ne novi projekt na kojem ću raditi. Na život volim gledati kao na rasterećenje, a ne kao još jedan posao. Nisam tu toliko da bih živio, nek se drugi time bave. Tu sam da bih stvarao - život je sporedna pojava, tek izvor inspiracije i sadržaja za mene promatrača, ne i aktivnog sudionika na kojeg se može konstantno računati - tek možda kao na vanjskog suradnika - nekoga tko je uvijek i isključivo povremena i privremena pojava.  Katarinin je momak u meni, poput predugog pisanja, budio želju za odmorom u vidu potpunog odsutstva potrebe da seciram životne fenomene. Odjednom me preplavila neutaživa žeđ za sasvim prizemnim, filozofije lišenim razgovorima. O autima, vrstama mesa, kladionici, bilo čemu što ne iziskuje dramu poniranja u samog sebe. Zamori se čovjek od toga premda zna da bijeg neće dugo potrajati. Nema veze, izgubit ću se svejedno među drugim pridošlim, jednostavnijim primjercima homo sapiensa - osvježiti se uz jednostavne - srećom u ovom društvu ne i banalne, svakodnevne životne teme uz roštilj koji se već dobrano dimi i s kojeg dopiru primamljivi mirisi...